Je li ti draže da te zovu Vojko ili Andrija?

Andrija me zove samo mater, tako da me svi zovu Vojko. Andrija me zovu ovi neki fanovi što me nakon koncerta žele impresionirati jer su guglali kako se zovem. I to je otprilike to.

Impresionira li te to?

Ne.

Jesi ikada guglao „Vojko V“?

Možda dvaput u životu.

U nekoliko navrata si rekao da po pitanju stvaranja albuma nemaš plan rada, ne zadaješ si koncept kojeg se držiš, nego ide spontano. Pa, kako izgleda jedna uobičajena stvaralačka seansa s Vojkom?

Nema nekog pravila. Uvijek je nešto novo. Nova tema zahtijeva novi pristup. Ima ovih nekih pjesama kao što su „Obama“ koje ne zahtijevaju nikakav pristup nego samo sjedi i štampaj šta god. A recimo pjesme „Kako to“ ili „Dump around“ koje imaju tematiku zahtijevaju da sastavim ono što imam za reći o toj temi. Tako da imam hrpu nekakvih izjava, rečenica, rima, ideja, koje poslije prema ritmu slažem. Obično prvo radim muziku, štancam je, onda se često zna dogoditi da preslušavam beatove pa ako mi tijekom toga dana padne na pamet nešto catchy ili nešto takvo, onda koristim taj beat. I stavljam na njega neke rime, izjave, šta god, pa možda nešto izađe iz toga, a nekad nije. Tako da nemam neke uredne šprance, neuredno je malo uvijek.

Kako je nastala pjesma „Obama“ sa Z++-om?

U rapu se često rade takve pjesme koje nemaju teme. Recimo, široj publici je to čudno, kao, šta se tu događa – ne događa se ništa, to je stilska vježba. Beat je bio od Kooladea, producenta iz Zagreba, meni je na pamet pao taj neki ritam, melodija, i štancao sam melodiju i smiješne dosjetke, rime, dojmove sam stavljao u to. Nema nikakve tematike, nema poruke, ali može se slušat. 

Ali čak i kod nas nije toliko neobično da rap pjesma nema refren ili neku jedinstvenu temu.

Znam, ali mislim da ova šira publika to još ne kuži. Po njima, pjesma treba imati početak, kraj, rep. Ali evo, ne mogu stalno radit takve pjesme, nije mi to zanimljivo.

Dogodi li ti se ikad umjetnička blokada?

Pa je, često se zna dogodit blokada, ali to je najčešće zato što mi se ne radi to što sam namjerio radit. Taj kreativan proces je malo čudan, kao da ima neku svoju volju, svoj tok kojemu se moraš barem donekle priklonit, inače će biti forsiranje. Sjednem radit hit i sjedim dva sata i ne izađe ništa. Onda samo pustim, da radim bilo šta, pa izađe nešto što uleti sa strane kao single. Ne smije se puno forsirat, definitivno. To je nešto čega se držim.

Pišeš li tekstove na mobitel, laptop, u bilježnicu..?

U bilježnicu nikad, to već 20 godina ne radim. Jer kad pišem u bilježnicu moram stalno prepravljati, stalno brišem, dakle to bi bio nered. Ne da mi se sad kao neka studentica s olovkom i gumicom i markerom pisati, to mi je tlaka. Pišem u notepadu. Imam Notepad++, imam ovaj neki zapisnik u mobitelu u koji svaki dan zapisujem te neke ideje, rime. Imam fond rima koji popunjavam, tek sam ga nedavno počeo popunjavati, a to sam trebao odavno. I tako, piskaram.

Nakon što su svi nahvalili album „Vojko“, automatski se postavilo pitanje i kada će „Dvojko“, pa i „Trojko“. Međutim, rekao si da ćeš se orijentirati na singlove, da albumi baš i nemaju smisla više. Je li to zbog prodaje ili nečeg drugog?

Zbog više faktora. Kao prvo, za napraviti kvalitetan album, i mislim stvarno kvalitetan, treba proći određeno vrijeme. Treba proći vremena. I u današnje glazbeno fast food vrijeme, čim te nema neko vrijeme, ljudi te zaborave. A ti izbaciš taj album i na tom albumu ima, ne znam, 13-15 stvari od čega će biti možda 4 singlea. To automatski znači da ti 70-80% muzike na tom albumu neće uopće doći do šire publike što, ugrubo rečeno, znači kao da si potrošia singlove za ništa. Prije je to imalo nekog smisla, kad je jedini put od autora do publike bio preko izdavača. A danas kad možeš sam napraviti pjesmu i uploadati je na YouTube, za održavat neku relevanciju, danas se to promijenilo. Ispada da albumi, s poslovne strane, nisu baš profitabilni. Sad ljudi govore da će se pojaviti Spotify, da će se nešto promijeniti, ali ja ne vidim da se išta mijenja. Pare su u nastupima, a nastupi su u tome koliko će ljudi doći na tvoj koncert. Ljudi će doći na tvoj koncert ako imaš dobre singlove, spotove, ako žele vidjet tko je taj lik sa spota. Trenutno je takva situacija.

Je li to jedna od onih „prije je bilo bolje“ ili misliš da ima i pozitivnih stvari zbog veće i lakše dostupnosti glazbe putem Interneta?

Pa ima i pluseva i minusa. Definitivno je minus što nitko ne kupuje albume, ali opet, ne kupujem ih ni ja, tako da... (smijeh) To je jedna stvar. Druga stvar je šta su sve barikade između autora i publike slomljene, tako da danas možeš biti i čudniji nego prije. Prije, u to neko zlatno doba diskografije, pitanje je bih li ja uopće došao do izdavača. Tad su bila drugačija vremena. Sad ima dosta čudnih ljudi, kako u svijetu, tako i kod nas, koji imaju koncerte, imaju gaže. Sad je pitanje bi li oni bez Interneta uspjeli doći do publike. Jer dok ti prođeš sve te filtere, diskografe, te stare ljude koji preslušavaju muziku na svoj stari uvriježeni način, njima ne bi bilo lako doći do publike. Ni meni.

Tko su ti čudni izvođači?

Ne znam koliko pratiš rap scenu, postoje ovi reperi kao Riff Raff, hrpa tih underground repera koji imaju koncerte, a koji prije, recimo, 20-30 godina ne bi ni došli do studija. Po meni. Ne znam, to su svi tipovi repera koji su ili kontroverzni, čudni, ne uklapaju se nigdje. Ovi mali bijelci, tipa Yung Lean, tužni, u kući plaču, uploadaju to i napune stadion.

Emo trap!

Je, ovi mlađi SoundCloud reperi. Kod nas nije to još toliko uspjelo.

Ako ne kupuješ albume, ideš li na koncerte?

Ne idem na koncerte. Toliko mi je muka više od koncerata, od te buke, znoja, pijanstva, viskija... Možda to zvuči čudno, ali kad odradiš u godinu dana toliko koncerata, svaki vikend po dva-tri, ne želiš ići nigdi ako nisi plaćen. Definitivno. To mora biti stvarno neki bend koji stvarno volim da se izvučem iz kuće za koncert.

Sjećaš li se na kojem si koncertu posljednje bio?

Pf, nemam pojma. Davno, davno! Stvarno, ne da mi se ne da, nego mrtvo mi se ne da. Još je tu moment kad ja dođem u publiku pa ne mogu gledat koncert na miru jer se svi hoće slikat sa mnom. To su first world problems ali nije baš ugodno.

Kako se nosiš inače sa zaluđenim fanovima? Zaustavljaju li te na ulici?

Jesu, jesu, ali odlučio sam ne biti diva oko toga. Mislim da svi ti ljudi koji prilaze ne žele ništa loše, samo žele pokazati neku srdačnost, šta ja znam. I to odradiš i to je to.

Ovise li izvođači o koncertima?

Apsolutno. Pogotovo ovi što sebi ne pišu ništa. Možda jedino ove sponzorske stvari, ako se uvališ, neki Dormeo i to. Nešto sitno od toga, ali inače samo koncerti.

Jesu tebe ikad tražili da budeš sponzor?

Bio sam neko vrijeme, dobivao sam patike od Shoostera. Zato što iman dite pa njemu noga raste brzo pa kao kompenzirat ću patike. Ali nemam ja toliko volje shareat taj Instagram, malo mi muka od toga više. Nisam imao volje za to radit pa smo prekinuli suradnju.

Jesi za vrijeme karantene gledao neke online koncerte?

Nisam, više gledam ove neke streamove što ljudi rade, zajebavaju se. Ali nije to zaživilo kako treba, kao da fali još malo nečeg. Nije to to još uvijek.

Sam si sudjelovao u nekom obliku online glazbenog druženja, kreirao si

live beatove. Kako je to prošlo? Je li to dobra zamjena za stvarne izlaske i koncerte?

Kad prebaciš jedan medij iz jednog okruženja u drugo, uvijek mora postojati neko vrijeme da se navikne na to. Ne znam sad hoće ovo zvučati pretenciozno, ali kad su kazališni glumci ušli u film, prvih nekoliko godina su samo vikali kao da su u kazalištu. Tako i stream. On otvara neke nove opcije koje, po meni, još nisu dovoljno iskorištene, a ljudi još uvijek nastupaju kao da ima publike. Nema publike. Mislim da live stream koncert treba promijenit cijeli pristup tom izvođenju muzike. Kao sad ću ja sjedit za laptopom i izvest pjesmu koju znamo ja i ti: meni se to čini jako dosadno. Čini mi se puno zanimljivije nešto interaktivno, live stvaranje muzike, to je nešto što bi možda moglo zamijeniti koncerte. Nešto gdje i publika sudjeluje u stvaranju sadržaja. Mislim da je to neka budućnost streamanja.

Kako je na tebe utjecala ova karantena – mentalno, financijski i kreativno?

Na neki način dobro. Malo sam se opustio, vidio sam da sve propada, gori svijet, dobro je, ja sam lijepo u studiju, radim svoju muziku, dobro mi je, ugodno mi je. Što se tiče mentalno, okej je, ja sam navikao na izolaciju. Ženi i malom je to malo teže palo, oni vole izać' van družit' se, a ja nisam takav đir. Što se tiče ljudi oko mene čini mi se da su svi za 20-30% definitivno malo mračniji, malo su sjebani, s kim god pričam svi su nervozni, svi su nešto u panici. Što se tiče korone, ja ne znam kako su zamislili to da će pustit' turiste unutra, a vanka to još cirkulira. Pari mi da su se svi totalno pogubili. Ljudi mogu biti u busevima, a ne mogu biti na plaži 15 metara, ne razumijem više što se događa.

Sad kad se sve vraća u nešto što nam je bilo normalno, koliko će zapravo trebati da se glazbena scena vrati na noge, da se vrate festivali i koncerti?

Moja neka procjena je početak iduće godine. Zato što je to kao kad u koloni stane hrpa auta, treba prvo krenuti prvi, pa drugi, pa treći. To su prvo izvođači, pa publika da se vrati, pa šankovi, pa zaštitari, pa tonci, pa rasvjeta... Nije koncert samo da se ti pojaviš, nego postoji čitava ekosfera raznih faktora i ljudi koji sudjeluju.

Što misliš koliko će se do tada glazbena scena promijeniti ili misliš da će ostati ista?

A nisam siguran, ne znam kako će se to odvijat' dalje. Ako ovo nastavi biti ovako, definitivno će se puno manje ljudi bavit' muzikom nego prije. Vjerojatno će veliki broj ljudi odustat'. Znam ovih nekoliko repera što su imali dovoljno za stil kojim žive od malo koncerata što su imali, a sad dosta ih priča da će ići u Švabiju radit', da će ić radit' fizikalu neku. Kao sad da će se odjednom počet' živit' od albuma, muzike, streamanja, to je jako, jako teško. Ne vidim tko će sjest' za kompjuter, i tebi platit' 100 kuna da gleda tebe kako ne znam što radiš, drkaš kurac u svojoj sobi, čačkaš neki laptop. Pretpostavljam da će biti skok u kreativnosti što se tiče same glazbe, ljudi će se osjećati manje primorani da rade hitove. Hitovi se rade za mlade cure i momke koji plešu u klubovima, a nitko više ne pleše u klubovima, tako da bi se svi mogli autorski malo osloboditi da rade nešto zanimljivije. Što se tiče same ekonomije u glazbenoj sceni, mislim da će definitivno sve propasti. Ako ne sve, onda veliki dio toga svega, ljudi će odustat'.

Možda više ljudi počne stvarati mikrotonalnu glazbu (smijeh)!

Oo! Ja sam se osjetio pozvan da kopam malo više po tome. Teško je, jer ti za posvetit se tome kako treba, trebaš se satrat da vidiš gdje si i šta si prije nego počneš pravit pjesmu. Kad to skužiš, tek onda počneš radit muziku, onda napraviš muziku pa trebaš napisati tekst i onda ono, odustaneš. Pustim ja to svojim nekim ljudima, prijateljima, to nitko ne bere ništa. Ako bere, onda im je užas, a ako se ne bere, onda se ne bere. Možda je to neka kriva ulica u koju sam zašao.

Ne znaš dok ne istražiš detaljno!

A izgleda da hoću jer ne mogu se natjerat da odustanem od toga. Te neke nove harmonije su mi kao da sam otkrio nove boje. To mi je skroz nešto zanimljivo.

Kažeš da će neki reperi put pod noge i tražiti sreću, barem financijsku, negdje drugdje. Jesi razmišljao o tome da obrišeš prašinu sa svoje diplome i vratiš se struci?

Svaki dan mi prođe ta misao kroz glavu, ali mislim da nisam još u nekoj gabuli, ni blizu, da ozbiljno počnem razmišljati o tome.

Kako si provodio vrijeme u karanteni? Je li ti bilo dosadno?

Nije mi uopće bilo dosadno. U karanteni sam skužio da se moj životni stil zove karantena. Jedino što nisam išao liftom nego skalama gore i dolje, pa sam se i u formu malo ubacio. Išao sam dolje pješke, radio, pa se vratim gore pješke, šest katova, trbuh mi se malo smanjio. Ništa drugo mi se posebno nije promijenilo u životu.

Izjavio si da je sva glazba zabavna, da ni angažirani bendovi nisu ni blizu promjeni sustava. Znači li to da ne vidiš uopće smisao u stvaranju politički i socijalno angažiranih pjesama?

Vidim smisao ako ćeš promišljeno radit' neku propagandu gdje ćeš djeci prodavati priču kako si ti angažiran i pod tim prodavati svoje koncerte i svoj merchandise. Je malo cinično, ali ima i gorih načina za zaradit' svoju kunu. A ako misliš da nešto mijenjaš svojim tekstom, govoreći kako je Vlada sranje itd., to po meni nema nikakvog smisla. Normalno ako pišeš tekstove da će uvijek dio teksta biti okrznut tim socijalnim stanjem, jer je svatko tko piše dio neke socijalne sfere. Ali dosta toga pisanja meni zvuči kao neko moraliziranje, popovanje, gdje se autor stavlja na pijedestal, moralnu visinu, gdje on sudi drugima. Po meni takve pjesme više govore o autoru, nego o socijalnom stanju. Nisam pobornik tako nekih direktnih socijalno osviještenih društvenih pjesama.

Kada uzmemo onda termine kao „zabava“, „buđenje svijesti“ i sve između toga, koja je po tebi onda svrha glazbe, pa i umjetnosti kao još šireg pojma?

Pa ozbiljna glazba bi po meni trebala biti na nekoj crti između onoga što smo već čuli, što već znamo, i s druge strane s nečim što nemamo pojma ni mi, a da baš ni autor nije ispočetka siguran što se događa. Volim čuti kad se autor igra. Uvijek mi je dosadno kad autor kao ima nešto za reći. Okej, ti si meni to rekao, i ćao-bao. Malo mi je to linearno i dosadno. Volim čuti kad se autor igra s nečim o čemu ni on nema pojma, a ima neku intuiciju da se tu nešto vrijedno događa. Po meni je to najbolja umjetnost i najbolja glazba, kad smo mi kao publika svjedoci nečega što je između onoga što smo već čuli, a nazire se i nešto novo.

Gdje bi onda smjestio klasičnu glazbu?

Ima širok spektar klasične glazbe. Ljudi uvijek zamišljaju klasičnu glazbu kao nešto što je visoko, ozbiljno. A postojala je hrpa sranja klasične glazbe kroz stoljeća, ali jedino što je ostalo ljudima u sjećanju je najbolje od najboljeg, znači Beethoven i Bach, Schubert. Najbolju klasičnu glazbu bih definitivno stavio u ovo što sam rekao, gdje autor zajedno sa svim svojim trikovima i znanjem što ima želi napraviti nešto novo, što će i njega iznenadit. Bach je izjavio da svu svoju muziku bogu posvećuje, radosti glazbe. Nikakve propagande, nikakvog cilja, osim tog nekog univerzalnog veselja i inovativnosti. Normalno, bilo je ovih seoskih plesova, s violinama, užasnog smeća, ali ljudi misle da čim je klasično da je dobro, a nije.

Vidim da si dosta istraživao, ne samo slušao, nego i čitao o tome.

Pa to mi je bila totalna misterija, prije nisam uopće slušao tu klasiku. Bach mi se najviše svidio, Stravinsky i Beethoven. Duge su to skladbe, onaj Mahler po dva sata lupa, ne da mi se to. A ne mogu se s dosta toga ni poistovijetit. Totalno je bio drugačiji temperament, drugačiji mindset ljudi, sve je bilo sporije. Meni treba cukra, treba mi šećera, Coca-cola, fast food, malo akcije. Neki od njih mi to daju, ali većinom ne.

Slušaš li ih i dalje ili je to bilo samo prolazno razdoblje?

Definitivno ne kao prije. To je dijelom zato što imam i maloga sad, a ne možeš slušati skladbu od dva sata kad malome treba promijeniti pelene. Ali znam upaliti Bacha i Stravinskog kad mi treba doza klasike, kad mi trebaju te violine i flaute. Tu i tamo Beethovena malo.

Što još slušaš kad si kod kuće, kad radiš, a ne radiš ništa?

A rijetko kad ne radim ništa, uvijek nešto čeprkam. Pokušavam držati uho na mladim reperima, nekako totalno se udaljavam od rep svijeta u glavi. Trudim se na silu slušati ove mlađe, malo tko mi zapne za uho. Svi su postali kao jedna velika homogena masa gdje svi nose jedno te iste kratke dredove, svi pjevaju na autotune, svi su više-manje isti. Sviđa mi se nekoliko tih repera, ali slušam elektroniku, pratim ove što rade mikrotonalnu glazbu, ali to je najčešće grozno. To su ljudi koji kuže tu glazbenu matematiku, ali nemaju estetskog muzikalnog smisla. Imaju smisla za matematiku, za omjere, 4/3, 5/3, 7/4, ali slušaš im muziku i ono, smeće je.  A tu i tamo iskoči nešto dobro pa pratim hoće tko napraviti nešto zanimljivo, ali to je takva rijetkost. Slušam onoga Ben Johnstona, umro je nedavno, on ima gudačke kvartete koji su svirali u pravilnim intervalima, nije 12 nota u oktavi nego nekakav freestyle. On je fenomenalan, ima dobar touch što se tiče toga.

Kad si imao 15-16 godina, slušao si DMX-a, ali što još osim toga? Pročitala sam da si bio njegov najveći fan u Hrvatskoj!

Bio sam veliki fan, ali to je više neka buntovna faza. To je bio crnac bez majice s lančinom oko vrata. To je bilo super da nadrkam svoje starce, znači ništa pristojno nije dolazilo u obzir. Ali nakon godinu i pol do dvije me je prošla ta faza. Onda sam imao nerd rap fazu, Company Flow, Aesop Rock, LP, takve neke stvari gdje ne razumijem šta itko priča, ali to mi je pasalo. Taj pubertetski „nitko me ne kuži“ đir. Mogao sam se poistovijetit s njima, iako nisam ništa razumio što pričaju, ali sam imao taj neki intimni odnos s tom muzikom.

Sjećaš li se kad si napisao svoj prvi stih?

Mislim da je bilo s nekih 13 godina, 14, ne znam. Čak je bila multi rima. Nešto „volim bost bas ka' šta voli kost pas“, tako nešto je bilo. Nije imalo smisla puno, ali jebiga.

Što bi rekao da je utjecalo na to kakav si danas, kao umjetnik i kao osoba? Što te je oblikovalo?

Najviše muzika. Nikad nisam slušao domaću muziku, pogotovo što mi je bilo odbojno što svaki put kad bih uhvatio slušati nešto domaće bih skužio da je bila direktna kopija nečega izvana. Znaš taj period kad su svi skidali tuđe pjesme i to mi je bilo masu odbojno, htio sam odmah direktno slušati nešto izvana. Tako ti neki reperi kao što su MF Doom, Ghostface Killah, Kool Keith, Andre 3000. Kad ih sve sabereš, to je hrpa weirdosa. To mi je i žena rekla, kaže ti slušaš samo neke čudake. Volim ove što su malo off, ne volim košarkaške repere kao što su J Cole i neke normalne ljude, to mi nikad nije bilo posebno zanimljivo. Što se tiče knjiga, nisam nešto puno čitao, ali volio sam Dostojevskog, čak i nekoliko Proustovih knjiga. Čitao sam nešto poezije u srednjoj, ali slabo, nisam dugo ostajao s tim. Dylan Thomas, Rimbaud i Mallarmé, znači ove što nisu štedili na riječima nego su ukrašavali, volio sam taj maksimalizam s riječima. I normalno, međuljudski odnosi, ljudske mane i sitne pakosti i zlobe, to je isto bio velik utjecaj na moje pisanje. I koncerti! Kako smo mi u srednjoj školi bili dosta zatvoreni krug ljudi, bili smo šmokljani koji se nisu baš puno socijalizirali, taj neki izlazak među ljude i kad upoznaš ljude iz raznih dijelova regije, skužiš na što ljudi reagiraju dobro, a na što loše. A ja sam uvijek bio zainteresiran da se ljudi zabave, tako da sam korigirao dosta svoj izričaj prema onome što znam da će ljudima dobro sjest.

Neobično mi je da često pročitam za repere, koji su tako dobri s riječima, nisu ništa kroz život čitali. Čitaš li sad nešto?

Pa trenutno čitam „Hero With a Thousand Faces“ Josepha Campbella, o tome da svaka priča ikad ispričana o nekom junačkom podvigu ima u principu istu strukturu kroz sva stoljeća. Da je to sve jedno te ista priča o jednome junaku. Ali inače čitanje zahtijeva puno vremena pa nisam nešto od toga, a i često se razočaram u knjige. Dosta ovih hvaljenih knjiga što ljudi preporučuju počnem čitati pa mi se pari neki self-help shit.

Koja te tako razočarala?

Onaj Paulo Coelho. Cijeli život mi ga netko hvali i onda mi baš nije nikako sjelo.

Suosjećam, na isti način sam se i ja tako opekla na njega.

E, ali ti se tu pečeš tri dana, ili koliko već čitaš, i skužiš da si u ta tri dana mogao napraviti pjesmu, beat. Ali mi svaki dan čitamo, svi mi čitamo. To nije književnost, ali čitamo postove, stalno smo na mobitelima, tako da nije da ljudi nikad ne čitaju.

Nastavno na čitanje i pisanje, autor si i dviju slikovnica za djecu, „Ne može“ i „Kako to“. Logično, moje pitanje je kako to da si odlučio napraviti slikovnicu za djecu? Nije baš uobičajen korak za repera.

To nije bila moja ideja. Ideja je bila od jedne moje poznanice koja mi je to sugerirala i ja sam o tome razmislio i zvučalo mi je kao nešto što nema minusa. Pitao sam nekoliko ljudi kao bi li njima parilo da ja kao reper napišem slikovnicu i svima je bila baza neka. Dobra priča, simpatična, i meni je bilo čak izazovno napisati nešto, a da ne moram slušati muziku. S muzikom si često blokiran, jer sve mora biti ritmički točno i precizno, jer je audio format. A ovdje, kad čitaš, možeš i koji slog viška, može malo pobjeć, može malo plivat, može biti malo loose. Bilo mi je gušt tako nešto pisati, a da ne moram slušati neki beat pet sati u komadu. Možeš tipa leć u krevet i razmišljat o rimi. Ležiš, ne slušaš ništa, prije spavanja malo razmisliš, i ujutro kad se digneš zapišeš. Bilo mi je gušt i zanimljivo. Mislim da je dobro ispalo, pogotovo „Kako to“, mislim da je to bolja slikovnica.

Dakle, drugačiji, ali zanimljiv proces.

Da, kad pišem muziku mora biti točno. Svi mi reperi smo malo postali robovi tom ritmu, svi smo na-na-na-na-na, malo je to zamorno. Tako da mi je bio gušt malo se razmahat. Nisam se puno razmahao, ima nekog ritma, ali ima tu slogova viška, ima manjka, ima sumnjivih rima, ali kad čitaš dobro funkcionira. 

Ponudili su mi iz Croatia Recordsa da to snimimo na muziku, ja sam rekao da nema šanse.

Zamaraš li se komentarima na društvenim mrežama?

Nekad prije, nekad su mi smetali dosta, sad mi skoro ništa uopće ne smeta. Kad izbacim pjesmu, prva tri dana gledam komentare i čitam na silu tako da mogu skupit nekakav feedback što ljudi misle o pjesmi, je li flop ili nije. A sad da čitam o sebi, to mi ne pada na pamet. To je takva šporkarija.

Osvrnuo si se nekoliko puta na glazbenu kritiku: rekao si da stariji kritičari sve uspoređuju s Bobom Dylanom i Clashom, a mlađi s indie rock bendovima. S kime tebe najviše uspoređuju?

Mislim da čak nisu, moguće da su pročitali neke moje intervjue pa da su izbjegli tako neka opća mjesta. Dosta su bili pozitivni prema mom albumu, a nisam siguran da bi bili takvi da je izašao prije četiri ili pet godina. Mislim, Dječaci što su radili i Kiša metaka nije toliko drugačije od ovoga što ja radim. Po mom nekom mišljenju. To je isti stil, malo humora, malo tvrdoće, slični beatovi. Mislim da je možda s mojim albumom kritičarima došlo do glave da se nešto događa na rap sceni vrijedno slušanja. Mislim na čitavu tu scenu, i High5, i Kuku$, i Krankšvester i sve šta se događa otprilike od Dječačke “ISTINE” pa nadalje.

Znači li to da kritika nije voljela Dječake i Kišu metaka ili su ih uspoređivali s Dylanom?

Neki kritičari su nas voljeli, ali većinom bi žestoko srali po nama. Nismo mi bili savršeni bendovi, imali smo mi loših momenata, ali kad usporedim ove indie izvođače i njihove albume koliko su bili nahvaljeni od tih istih recenzenata, mislim da je definitivno nedostajalo objektivnosti u tim recenzijama Dječaka i Kiše metaka. Možeš ti reći da to nije posebno muzikalno, ali to je izašlo iz soba nekih klipana i uspjelo napraviti scenu i generirat koncerte i napraviti hype oko toga. Da je to toliko malo kritičara tada prepoznalo, to mi je čudno.

Često su te ispitivali o razlici između stvaranja glazbe dok si bio s Dječacima i Kišom metaka pa sada solo i rekao si da je velika razlika u tome što si sada sam odgovoran kako za svoj uspjeh, tako i za neuspjeh, da sada ne možeš druge okriviti za to što ti pjesma ne valja, kao što si krivio za „Miris“. Zašto ne voliš tu pjesmu?

(smijeh) Zato što je „Miris“, onako kako sam ja ispočetka zamislio, bila sprd, zajebancija na račun indie pokreta koji je bio u teškom zamahu tih kasnih nultih kad smo radili pjesmu. Čak je inspiracija bila ona neka serija Flight of the Conchords, neka dva komičara koji su napravili neku pjesmu tipa „fu-fu-fu, fi-fi-fi“, a oni nose košuljice, sve taj neki beta male strategy to get pussy đir. Zamislio sam tako nekako pjesmu kad smo to počeli radit, ali Zoni je bio u svojoj Tumblr maniji, znači svježe žene i to. Odjedanput, ne znam kad se to dogodilo, jesam ja to prespavao, trepnio okom, najedanput je pjesma postala ozbiljna. Budući da smo bila trojica, to je bila takozvana demokracija, ja sam pokušavao uložiti veto ali je pjesma ipak postala single. Lako bi sve to prebrodio da stvar zvuči dobro, ali mislim da zvuči užasno.

Rep se iz godine u godinu transformira i miješa s drugim zvukovima. Što misliš o kombinaciji repa i narodnjaka?

Kao i svaki žanr, mislim da se to može napraviti i na dobar način i na loš. Čak i narodnjaci sami mogu biti zabavni, dobri, kako bi rekao, iskonski, a mogu biti i treš totalni, kao što najčešće i jesu. Masu toga je meni smeće, ali ne želim generalizirati, jer neke od tih pjesama su meni jebene. 

Normalno da ih neću slušati trijezan, doma kad sjedim sam, ali kad mi ljudi dođu doma neću upalit Stravinskog nego ću upalit te cajkulje vulgarne jer su mi zabavne. Mrzim ljude koji generaliziraju, da ako je nešto od tog žanra, da je instant loše. Nije, ima tu dobrog stuffa, i po meni ima više života nego hrvatski pop. Produkcija je najčešće vrhunska, spotovi su skupi, sise, guzice, sve je to zabavno za vidjet. Normalno, 80% toga je loše, ali po meni ekipa kao Coby tu i tamo napravi vrhunsku produkciju, napravi nešto dobro i vrijedno slušanja.

Koliko ti je bilo teško nagovoriti Tončija Huljića da repa?

Niti malo teško. Njemu je to bilo u interesu, meni je to bilo u interesu, Kreši je to bilo u interesu, tako da smo svi koji smo sudjelovali u toj pjesmi na neki način i profitirali.

Kao u svakoj vrsti glazbe, i u trapu ima kvalitetnog i manje kvalitetnog sadržaja. Misliš da bi album „18++“ Z++-a mogao pokrenuti novi trend kombinacije trapa i r'n'b zvuka?

To je ovaj moderni r'n'b zvuk što ga radi Weeknd, to nije Usher koji pjeva i još ima deset kanala iza sebe gdje se natpjevava. Z++ pjeva kao muška osoba, pjeva muški, ne pjeva kao pička, na to su se ljudi zakačili. Mislim da kod nas taj trend traje u pozadini već neko vrijeme, ali da je on najbolje to odradio. Bilo je ljudi što tu pjevuše, emotivni su, tope se na mrmi, pa mislim da on nije napravio ništa posebno novo po tom pitanju, ali je najbolje upakirao.

Intervju realizirala: Inga Đuđik