Bend

„THE SIIDS“ se piše sve velikim slovima?

Stane: Sve velikim, da.

Niste u trendu s malim slovima?

Stane: Pa jer smo mi stariji.

Darko: Kad smo mi bili mlađi još nije bilo malih slova.

Stane: Mi smo počinjali kad su se mala slova pisala pa nam nije fora. (smijeh)

Darko: Nije, nego znaš što, zaglavio nam je caps lock na kompjuteru – nije bilo malih slova, dizajn ga nije imao. Zaglavilo i onda je ostalo na velikim štampanim slovima.

Stane: Da, nije do ega.

(Smijeh) I ostalo je povijest. Vi ste jedan od onih bendova koje uvijek krivo kažemo: Beatlesi, Monkeysi, Editorsi… Množina množine.

Darko: Ljudi nas svakako zovu, vidim da sve više počinjemo bit' „SIIDSi“, da, vidim da sve više idu „ti“ Monkeysi, Killsi, pa smo mi SIIDSi.

Stane: Al', ono, sa „c“ – „Sici“: „Si poslušala Sic?“

Darko: Ma dobro je. Dok nije: „Sajds“, dobro je.

Stane: Ako mudruješ, onda moraš produžiti: „Siiiiiiiids“.

Darko: Od Voje Šiljka smo dobili: „Dšids“.

Stane: Da, da, malo kao da smo preko grane. (smijeh)

Darko: Možda je čovjek mislio da imamo taj neki portugalski moment, „š“.

Stane: Svega bude, ali je izrazito nebitno, ime je na kraju samo ime, znaš?

Istina. A što se vašeg tiče, poznato je da je, osim što vam je ideja došla u Sydneyu i što je bio i neki pas Syd u priči, zapravo stvar u inicijalima vaših imena spojenim dvostrukim slovom „i“ zato što ste dvojac. Niste htjeli da ispadne da imate frontmana, nego ste baš htjeli biti dvojac. Je li to zbog jednakosti u sastavu ili je to više nekakva vizija dua koju sprovodite?

Stane: Ma i jedno i drugo. Prvenstveno je bilo to što smo dvojica, pa je bilo i logički da si nekako razdijelimo zadatke, ravnopravno, ne? A i nekakva je simetrija u cijelom projektu, nekakav balans tražimo.

Znači, nema vođe benda?

Stane: Nema, svatko ima svoje zadatke, nekako smo ih raspodijelili.

Kada pripremate svirku, brinete se svaki za svoj dio ili zajedno radite?

Stane: U principu se znaju više-manje zadatci – Darko svira synth i gitaru te pokreće matrice, a ja pokrećem drum pad i ove nekakve elektronske bubnjeve. Pjevamo cijelo vrijeme i jedan i drugi, možda sam ja u miksu više u leadu, a Darko u backu, ali na nekoliko stvari je obrnuto.

Darko: Kad završimo pjesme, onda ih pripremamo za uživo. Podijelimo što ću ja, što će on, i sve je odmah spremno za ići uživo. A s obzirom na to da nemamo bubnjara, onda moramo te nekakve ritmičke dijelove posložiti na matricu.

Stane: Da, možda je kontra smjera nekakvog rock benda koji svira, pa iz neke improvizacije funkcionira. Mi radimo studijski, i onda si iz toga radimo live.

Bude li zahtjevno u tom trenutku paziti na apsolutno sve?

Stane: Pa naravno da bude. Mislili smo da smo si kao duo stvari olakšali, a na kraju ispada da je puno kompleksnije. Treba pripremiti stage i teglit' sve iz kombija, naravno (smijeh) – moraš misliti na sto faktora. U bendu ako si gitarist, misliš na gitaru i pojačalo. Ako si bubnjar, misliš na svoj bubanj. A ovdje mi donosimo isproduciran sound na svirke…

Darko: … Bar 50%.

Stane: E. I onda je malo kompleksnije što se same pripreme tiče, ali tijekom izvedbe svatko svoje svira i to je to. Mislim, nije ni izvedba laka, moraš bit' jako koncentriran, 100% unutra. Iziskuje puno više fokusa, ne smiješ možda cugat' kao što smo bili navikli nekad. (smijeh)

Darko: A onda s vremenom bi i trebalo odlutati malo, baš radi tog nekog momenta uživo. Puštamo se na trenutke da improviziramo, da imamo solo dijelove gdje idemo u improvizaciju, baš radi toga da ne budemo samo mašine.

Stane: Da, aranžmani nam se sastoje od dijelova koji su tvrdo definirani i onih gdje se upustimo u to neko guštanje, kako se ne bi izgubio live kakav mi zamišljamo i kakav smo navikli raditi od prije, kad smo svirali u rock bendovima. Uspjeli smo to sebi posložiti aranžmanski da funkcionira – da imamo dojam i livea, a opet da je isproducirano i da zvuči elektronski.

Često si članovi raznih bendova znaju popiti koju prije nastupa, kao ritual. Čula sam i da neki hodaju bosi prije izlaska na pozornicu. Imate li i vi neki običaj kojeg se držite prije nego krenete sa svirkom?

Stane: Pa nekog fiksnog rituala nemam. Ja si volim uzeti na stage jednu red bull vodku (smijeh), to mi uvijek paše, ali to nije neki fiksni ritual, u smislu da se to mora, nego samo neću odbit' jer mi napravi nekakvu atmosferu zabave – gušt mi je.

Darko: Ja, s obzirom na to da moram bit' fokusiran malo postotak više, prije koncerta praktički skoro ništa, eventualno koja pivica gore zbog žeđi. A onda kad završimo svirku, to je već potpuno druga priča. (smijeh)

Stane: Da, da, znaš kad kaže: „Piva za žeđ“ – gotovo. (smijeh)

Darko: Da (smijeh). Ne, jako puno je tu tih kablova i svega toga, sve što mora funkcionirati, što mora bit' stisnuto u pravo vrijeme i mora ispravno raditi, tako da stvarno je taj fokus bitan.

Što je sigurno – sigurno je. (smijeh)

Darko: Da, i onda kad to sve završimo, onda se možemo veselit'.

Stane: Mislim, testirali smo prije par puta pa nije bilo bajno.

Darko: I onda smo rekli da nećemo više.

Znači, samo u znanstvene svrhe – testirano?

Stane: Naravno!

Darko: Uvijek je to za širenje uma, normalno, kako drukčije?

Pretpostavljam da vam jako nedostaju te svirke ovih dana?

Stane: Naravno, to je i cilj svega – ić' svirati pred ljude. Nije na meni da sudim kako zvučimo na snimkama, ali mislim da je live uvijek bolje. Da radimo mjuzu iz čistog razloga da sjedimo u studiju i poslije da se to izvrti negdje na radiju, to nije ono što želimo sa THE SIIDSom.

Darko: Ali ne može jedan bez drugog, mora postojati i kreativni dio i onaj drugi u kojem podijeliš prvi s publikom. Nekakav miks, kombinacija, ravnoteža, balans.

Stane: Tako je, uvijek, i u svemu. Bar koliko je moguće.

Jeste li što popratili scenu tijekom izolacije? Je li vam se što svidjelo od tih online verzija?

Stane: Pa jesmo, svega je izašlo u kratko vrijeme, i nečeg bolje snimljenog i nečeg nešto lošije, ali u principu je to i nebitno – bitna je volja ljudi i želja za stvaranjem i sviranjem u uvjetima koji nisu uobičajeni. Mislim, mjuza uvijek nađe načina za doć' do ljudi.

Darko ima studio, pa ste vi svo vrijeme mogli nesmetano raditi?

Darko: Da, a pogodovala je i činjenica da smo u istoj općini. Jedino ona prva dva tjedna kad se baš nije moglo mrdat' nigdje, ajde, tu smo malo radili putem interneta.

Stane: Da, i gledali serije doma. (smijeh)

Darko: Da, malo. Moramo priznati da smo i te neke stvari riješili koje inače ne radimo, kao što su gledanje serija. Čak smo i to obavili. I onda smo, evo, krenuli dalje s radom nove mjuze.

Imate li, onda, neke serije za preporučiti?

Darko: Ma ja sam ti stvarno old school. Ja sam pogledao, evo, svih 5 sezona „Breaking Bada“, serija koja je bila 2008. godine. Svi su rekli: „To je najbolje“, i stvarno je najbolje!

Stane: (smijeh)

Darko: Tako da, što reći, evo, toliko o tome.

Stane: Toliko o nama. (smijeh)

Darko: Toliko o komotnosti. (smijeh)

Moj je prijatelj sad uhvatio priliku pa je odgledao svih 8 sezona „Game of Thronesa“. Mislio je da to neće nikada pogledati, pa je sad iskoristio vrijeme kad je kod kuće.

Darko: E, to! To me isto huškaju, al' nekako odbijam, opirem se tomu još uvijek.

To je sve u stilu: „Obavit ćeš to ili sad ili nikad.“

Stane: To je i naša taktika, da, to je to.

Darko: A sad toplije vrijeme dolazi, teško će biti ostati doma.

Što mislite, kako će izgledati scena kad se sve već bude polako vratilo na stanje bližemu onome kakvo je bilo prije?

Stane: Mislim da su ovi „dinosaur“ bendovi, koji već dugo sviraju i na koje se, u principu, svaki festival i sve svirke svode, oni su tu u minusu, oni su u nevolji. A nama koji financijski ne živimo od mjuze je to, može se reći, sjelo i dobro, jer kad ne živiš od toga, onda si opušteniji za to i raditi. Mislim da je trenutno jedan bend koji je svirao tri puta tjedno i od toga imao plaću u gadnom problemu, a cijeloj ovoj B sceni koja je bila u drugom planu mislim da će se nove šanse otvarati. Vidiš i po Porinu, tko ga je dobio za album godine.

Vi si, dakle, niste uzeli neki stvarni ili prisilni godišnji odmor. U kakvom ste odnosu sa stvaranjem u suprotnosti sa samim uživanjem? Je li vas nešto kopka da, recimo, ako prestanete stvarati, uzmete si malo dulju pauzu i ne budete od koristi, da ćete automatski manje ljudski vrijediti?

Darko: Mislim da bez stvaranja nema ni uživanja.

Stane: Da, i tu treba imat' nekakav balans. To eventualno ne vrijedi za kapitalističke vrijednosti koje su zaista odvratne.

Darko: Stvaranje pokreće sve ovo drugo, budimo realni. Uživanje je u redu do određene granice, a što onda? Čak i ako uživaš u nečemu što je netko drugi stvorio, postoji situacija gdje taj drugi uživa isto u nečemu što je netko treći stvorio i to je onda začarani krug. Mislim da treba i mora bit' i jednog i drugog – stvarati se „mo“-„ra“!

Stane: Najbitnija stvar u životu je balans, kužiš? Ne može biti samo užitak, jer te nakon nekog vremena to otupljuje – mora te neki problem ganjati. Sve što se kvalitetno stvori često se ni ne stvara kad ti je dobro. Kad ti je dobro se zabavljaš, a kad ti je loše, pišeš mjuzu. Nešto te mora malo i pogurat', a ne samo prakticirati hedonizam. Mislim da je taj red u ljudskoj prirodi – mora te nešto tjerat' na akciju i reakciju, ne? 

Darko: Kreativa i proizvodnja u bilo čemu, nevezano sad za glazbu.

Stane: Da, inače dođemo na dekadenciju. (smijeh)

Darko: Da, jako je bitno da bude balans jednoga i drugog, stvarno, za zdrav mindset. Takav art onda bude i produktivan.

Može li se reći da je to neka vaša misao vodilja – težnja i traganje za balansom?

Stane: Je, je. I u životu i mjuzi. Ali ne trebaš tragat' za balansom, nego ga naučiti, što god da radiš. To nije samo vezano za glazbu – i u sportu i novinarstvu i kuhinji.

Biste li, onda, rekli da ste vi naučili balansirati?

Stane: A ne, ne. (smijeh)

Darko: Pa učimo. Učimo stalno, svaki dan.

Stane: Ali trud vrijedi, trud se isplati.

Darko: Kako bi rekli tu u našim krajevima: „Da je to lako, i pop bi se oženio.“ Puni smo mudrosti.

Stane: Izvor. (smijeh)

Kada niste na ovom dijelu uživanja, nego stvarate, imate li neku viziju u glavi koju pokušavate što točnije manifestirati u svijet ili se igrate i eksperimentirate dok se pjesma sama od sebe ne stvori?

Darko: To kako kad.

Stane: Pa da, radi se i o ta dva slučaja koja si ti navela i još mnogo njih – svaka pjesma koja se radi ima svoju priču nastanka.

Darko: Neke melodije i ritmovi nastanu kad nešto bauljam po gitari doma u stanu, pa ih zabilježim na mobitel, dok neke druge stvari nastanu u studiju na kompjuteru, klaviru, čemu god, pa ih kasnije razrađujemo.

Stane: Da. Važno je da znamo što bismo htjeli, kakav stil i širi oblik paketa. Svaka pjesma nastaje na drugi način, ali znamo kako bi THE SIIDS trebali zvučati i izgledati. Uglavnom se to svodi, što se glazbe i zvuka tiče, na neku atmosferu. I onda ta atmosfera sama izdiktira priču koju ćeš stavit' u nju, što se teksta tiče. Meni je osobno stvarno najbitnije naći nekakvu atmosferu, feeling, kulisu koja ti u glavi odmah zvuči kao neki film ili neka zabava ili nešto treće. Važno je imati nekakav osjećaj pjesme, a onda sve drugo lako naslažeš na to, jer taj osjećaj sve ostalo iskristalizira – bar nama. 

Početna atmosfera dalje vodi sama pjesmu.

Dakle, prvo je osjećaj, pa onda asocijacije koje se vežu na taj osjećaj i koje ga objašnjavaju, a ne obrnuto?

Stane: Tako je, da. Ta melodija, taj beat, groove ili sound gitare – to te mora nekamo odvest', u neku priču. Uglavnom, nije matematika, ne?

Darko: Oni ljudi kojima iz vedra neba na pamet padne i melodija i pjesma i sve u šutu… – ma zamišljam da se tako Gibonniju dogodi, da napravi i jedno i drugo u šutu, ne?

Stane: (smijeh)

Darko: Da napravi i melodiju i tekst odmah, da mu legne sve odjednom. Evo, nama se isto dogodi koji put…

Stane: „Koji put“ – jednom. (smijeh)

Darko: Da (smijeh), ali dogodi se!

Stane: Nama je „Meaningless / Weightless“ jedina pjesma koju smo napravili iz prve, u dvije minute je bila gotova.

Uglavnom, nemate formulu kojom se kunete?

Darko: Ma ne, ne.

Stane: Kad budemo veliki i sazrijemo, možda budemo imali onda. (smijeh) Ali, ma ne. Nju imaju ljudi koji mjuzu rade poslovno, a mi ju ne radimo poslovno, nego kako nam je gušt. A kad je gušt u pitanju, nije ti uvijek ista stvar gušt. Nas ti baš briga i radimo kako nam je feeling, i na kraju se ispostavilo da je to tako i najbolje.

A te asocijacije koje vežete na osjećaj – jesu li one više bazirane na opisivanju unutarnjega ili vanjskoga svijeta, ili je to više bijeg u neki treći nestvarni svijet? Je li to više izražavanje ili zabava?

Stane: I jedno i drugo. Ja sam zadužen za tekstove i ne volim novinarstvo u glazbi. Ne kažem da je to loše, nego da to ne znam raditi i nije moj đir. Uvijek je u pitanju neka introspektiva, nekakva stanja koja se događaju, zabavna ili ne – manje bitno. Bitno je da kreće iznutra, da nije obratan smjer. Ne opisujem u pjesmama nešto što se događa na ulici, nego nešto što ti osjećaš kad si u toj istoj ulici. Iako, to je puno teža opcija, jer kad pričaš o tome što je na ulici, s tim se ljudi lakše povežu, nego s tvojim nekim unutarnjim, često, nebulozama. Da bi do toga došlo, to što mi radimo i sviramo se mora detaljno i poslušat'. Na prvu, bazno je to pop oblik mjuze, da se razumijemo. Ne radimo mi nekakav noise, ali se u to što radimo treba udubiti i s tim saživjeti. Kad pričaš o politici ili šaljivim zgodama s ulice, to je svima lakše sažvakati iz prve. Ne kažem da je to i lakše za napisati, jer ja to napisati ne znam, samo kažem da je to slušatelju na prvu bliže jer je direktnije, izravnije, konkretnije, površnije, u smislu da se o tim stvarima ne trebaš zagledat u sebe da bi shvatio što je otpjevano i odsvirano.

Koje je vama osobno draže izvoditi – pjevanje ili sviranje?

Stane: Ma ne razdvajamo to, gušt je i jedno i drugo. Dobro je napravit' nekakav koncept, pa ako imaš svirku od sat vremena da to nekako razdijeliš tako da negdje dođe pjevanje do izražaja,

a negdje da jammaš. Mislim, ne razdvajamo vokale od instrumenata u našem bendu – to je jedna cjelina. Ima izvođača koji su samo instrumentalisti i onih koji samo pjevaju, a nama je bitna samo pjesma.

Darko: I način na koji je volimo izvoditi, kakav god on bio. Jer da ja, na primjer, ne pjevam, jedan bi pjevao, drugi bi gledao.

Stane: (smijeh) K'o Colonia.

Darko: Da. Eto, pjevamo i harmoniziramo. Intermelodije su nam jako bitne, taj sound harmonijskih vokala, dvoglasja, troglasja i ostalo.

Kada slušate svoju ili tuđu glazbu, možete li se lakše poistovjetiti s melodijom ili riječima pjesme?

Darko: Pa, mene više mjuza kuži. Ima kompozitora koji rade samo instrumental. Tipa, filmska glazba, gdje mi je taj kompozitor sve rekao glazbom.

Stane: Atmosfera je uvijek okidač, ona me uvijek prva i privuče, ali mi je odmah nakon toga jako bitan tekst, osim ako ga uopće nema. Jer ako mi je na svu tu atmosferu tekst glup, onda mi ni ta atmosfera više ne može bit' dobra. Kad ti je super atmosfera, i ideš čitati tekst, pa se dodatno zalediš – to je onda ono pravo dobro.

Darko: I opet dolazimo do onog balansa.

Za sada svakim odgovorom potvrđujete svoj stav o balansu, vrlo je prisutan u vašim mišljenjima. Nisam uspjela naći „rupu u zakonu“, ne opredjeljujete se nigdje nikako.

Stane: Pa to je ograničavanje, a zaista nema smisla da se ograničavamo u nečemu što radimo iz gušta.

Mora li taj balans biti omjera 50:50?

Stane: Ma nije bitno. Do brojka postotka se dođe naknadno.

Da vas netko pita da, po uzoru na igru Kiss-Marry-Kill, da od svojih glazbenih inspiracija – Editors, Depeche Mode, The Kills – odaberete onoga s kime biste odradili suradnju, onoga koga biste slušali zauvijek na ugrađenim slušalicama na glavi i onoga koga biste maknuli sa scene, kako biste ih rasporedili?

Darko: Ja sam se ponadao da ćeš reć' Nickelback ili Creed.

Stane: To ide u zadnju. (smijeh)

Darko: To ću izbacit'.

Stane: I, čekaj, kako sad da odaberemo između ova dva benda koja su nam baš top?

Darko: Pa dobro, ajde, to je bar lako – suradnju bih s Editorsima, slušao bih Depeche Mode, a riješio bih se Nickelbacka.

Stane: (smijeh) … I Creeda. (smijeh) Mislim, mi smo ih se već riješili sami.

Za The Kills jednostavno niste mogli odabrati što biste?

Darko: A to nam je jako drag bend.

Stane: Ne sviramo baš takvu glazbu, ali nam je bio blizak po konceptu.

Darko: Nekakva pokretačka inspiracija.

Stane: Vidjeli smo da duo može funkcionirati i da može… Kako se to kaže bez psovanja (smijeh) – razvaljivati. Išli smo ih gledati u Milano i skužili smo da duo „ubija“. Dobili smo dodatnu volju i potvrdu.

Darko: Da, nisu utjecali na naš sound i ono što predstavljamo, ali su bitni u tom, 'ajmo reć', početnom momentu grupe.

Niste nikada razmišljali napraviti nekakav cover bend?

Stane: Pa koliko sam ja vidio da se to radi – to obično tužno završi. Krene kao cover pa završi na terasi hotela. Bar ove koje sam ja vidio i znao, većina njih je zapostavila rad na sebi i svojoj glazbi.

Darko: Ma, mislim, čisto iz nekog respecta prema bendu da ga netko obradi – zašto ne, Bože moj?

Stane: Da, ali bavit' se isključivo coverima je opasno.

Darko: Mislim da si si time zacementirao sudbinu autorskog rada – to zaboravi. Jedan riječki bend je imao varijantu autorskog benda, Father, i benda koji je radio covere, Padre. I što bi se dogodilo – Padre bi svirao više nego Father, jer bi gazda prije plaćao taj bend nego ovaj drugi. Jednostavno je opasno područje. Mislim, neki su na preradama i zaradili, al' to su sad neke druge sfere.

Stane: Ako si klasičar i dolaziš iz tog nekog klasičnog svijeta, naravno da je dobro umočiti prste u pop vodu i preraditi nešto što svi znaju.

Darko: Tzv. „contemporary music“, tipa Hauser, Šulić, itd.

Stane: A ako ti iz ovog svijeta dođeš: „Sad ćemo mi malo Bacha zasvirat'…“ (smijeh), možda baš i nećeš dobit' puno pažnje. Mislim, tko voli nek' izvoli, u našem svjetonazoru to nema smisla.

Što se tiče vašeg putovanja u Australiju, zbog kojeg se THE SIIDS i dogodio kad ste se vratili, je li ovaj žanr tamo najzastupljeniji?

Stane: Pa njihova scena i jest dosta elektronska. Tamo možeš naći, ne baš ovakve mjuze, jer mi vučemo korijene od negdje drugdje, ali vrlo slične. Ono što smo tamo vidjeli od bendova i od glazbenih događaja jest utjecalo, naravno, ali, s druge strane, mi bismo ovu glazbu radili na ovaj način najvjerojatnije i da nismo išli u Australiju, nego se odmah odlučili nastaviti baviti glazbom. Putovanje nam je samo bila potvrda da ovo želimo raditi i da je ovo dobro.

Darko: Australija ima stvarno široku scenu.

Zašto baš Australija? Je li to zato što je ona najdalje kamo se može otići?

Darko: Mogli smo ić' na Zeland, nije najdalje.

Stane: Da (smijeh), pare su bile do Australije.

Darko: Da, nismo mogli dalje od toga.

Stane: Dogodila nam se situacija da je s radom prestao bend Morso na kojem smo dugo, dugo radili i posvećivali svu svoju pozornost i vrijeme – i dušu i tijelo, ne? Gitarist i bubnjar sviraju u Letu 3, pjevačica je otišla u Njemačku baviti se fotografijom, pa smo se nas dvojica zatekli: „A što ćemo mi sad? Hoćemo li raditi glazbu? Nećemo?“, i onda smo se odlučili skroz maknuti i malo propitati sami sebe, a to se najbolje napravi ako si što dalje od svega što te okruživalo do sad – k'o kad prekineš s nekim, kužiš?

Darko: Dolaskom u novu sredinu, shvatili smo da, ipak, želimo nastaviti baviti se glazbom, i rodila se ideja za bend.

Stane: Da, pomoglo nam je to putovanje. Ne znam je li bi se sve dogodilo da nije bilo njega. Dobro smo si to izbalansirali. (smijeh)

Darko: Jesmo, da. K'o reklama za vulkanizera: „Balansirajte si život, kao i gume!“ (smijeh)

Okej – znam što će mi biti u uvodu za intervju, i koje će reklame biti sa strane na stranici. (smijeh)

Darko: Da, da, vulkan. (smijeh)

Stane: Michelin. (smijeh)

Rekli ste za Glas Slavonije: „Ako bilo što stvarate, makar i nesvjesno, spajate sebe s onim što vas okružuje.“ Okruženje je, po vama, u bliskoj poveznici sa stvaranjem?

Stane: Da te netko namontira ispod klifova i stvori na prostranstvo od plaže od 15 km, naravno da to u tebi stisne okidač za osjećaje koji nisu isti kao kad sjediš u kafiću u svom kvartu, kužiš? Mislim, grubo govorim, ali mjesta u kojima živiš naprave klik u tebi. Ne mislim na novinarski način – osobno neću stajat' tamo i opisivati klifove i pjevati australske pjesme (smijeh) – ali mentalno te obogati i odvede na nove unutrašnje prostore. Takva inspirativna mjesta su obično okidači za glazbu, bar u našem slučaju.

Kakvog je, onda, utjecaja imala Rijeka na vas?

Stane: Pa sad, Rijeka je rodni grad. Mislim, da ne brkamo, u Rijeci je nastalo puno sjajne glazbe i Rijeka je jedan specifičan grad, i industrijski, ali i ovako. Razlikuje se od dobrog dijela Hrvatske po mentalitetu i otvorenosti. S vremenom, nažalost, iako se to dvoje reklamira i propagira, toga je manje i Rijeka se sve više stapa sa slikom ostatka Hrvatske. Ali, naravno da je glazba odavde, na kojoj smo mi odrasli, utjecala na nas. Utjecala je i ulica, ne samo glazba. Ipak, s obzirom na to da je u Rijeci puno osnove u glazbi u punku i rocku, nama je baš ovo bunt – mi smo valjda, unazad „sto“ godina, prvi mulci koji su radili pop glazbu.

Darko: Bar mi mislimo da je to pop – svakako jest u usporedbi s ostatkom riječke scene koja nas je okruživala.

Stane: Nama je to bio bunt na sav punk, mi smo išli raditi nekakav pop oblik.

Darko: To je bilo kontra trenda: „Kad svi bendovi u gradu to sviraju, e mi nećemo. Sad ćete vidjet' što je punk!“

Stane: Da, taj naš razvojni početak je bio malo čudan. (smijeh)

Darko: Koliko god su nas ljudi možda doživljavali više pop, zapravo smo mi bili najveći punkeri.

Stane: Najdraži su mi oni koji su rekli da smo mi neki šminkeri, a on ima čizme od dve milje kuna.

Darko: 200 eura na njih ode i još se gleda pred ogledalom kako mu stoje.

Stane: I radi si frizuru 3 sata. A ja šminker, ma nemoj… (smijeh)

Darko: I sad ti reci gdje je tu punk?

Možemo li vas pronaći na riječkom karnevalu krajem veljače?

Stane: To je prvenstveno zabava i marketing za turizam.

Darko: Ali dobar dio građana stvarno živi za taj dan. Godinu dana unaprijed spremaju alegorijska kola i sva ostala čudesa, i respect svima koje to veseli i uopće na volji i trudu da naprave sve te kostime i sve ostalo za koje običan promatrač ni ne zna. Eh, sad, da su svi k'o mi, toga ne bi bilo, a ni to ne bi bilo dobro – to je opet onaj balans.

Stane: Da, upravo to. Mi karneval ne njegujemo, ali poštujemo.

Nastupi vam više nisu ograničeni samo na Rijeku, a ni na Hrvatsku. Gdje vam je najdraže svirati?

Stane: Svaka malo veća sredina ima određeni broj ljudi – a ljudi su svugdje ljudi – i nekakvu scenu koja bi mogla popratit' ovo što mi trenutno sviramo. Znači, nije stvar u tome voliš li neki grad više ili manje, ili je li bolje u Osijeku ili Varaždinu – po meni je ključna stvar organizator. Dakle, ako netko tko se u toj sredini bavi organizacijom, i ako se organizacijom bavi dobro, koncert će nam isto biti dobar. I, naravno, ako imamo materijal koji ljude zanima – te dvije stvari se moraju poklopiti. Mislim, ljudi ima, ljudi slušaju glazbu u sobicama. Do njih nešto treba doći, predstaviti im se i omogućiti konzumaciju na neki njima prihvatljiv način. Ako to oni koji se time bave ne rade dobro, 

u njima je problem, a ne u bendovima i ljudima koji dolaze na svirke – ovo između bendova i ljudi je ključno. Mora taj tko to radi znati to raditi, a ne improvizirati na pamet.

Rijetko koje zanimanje ne zahtijeva suradnje s drugim zanimanjima i ulogama. Vi se jako dobro snalazite u tome. Surađivali ste i s drugim umjetnicima, ne samo s organizatorima. Kako to da niste sami pokušali kreirati vizualni dio za svoju glazbu?

Darko: Prvenstveno jer ne znamo sve sami, znamo do jedne granice. Ali bitno je jedino da smo znali prepoznati što želimo i pronaći od koga možemo dobiti najsličnije onomu što smo zamislili. Za prva tri spota smo odabrali suradnju s Kristijanom Vučkovićem, riječkim etaboliranim fotografom s kojim smo surađivali još u Morsu, i koji je s nama podijelio našu viziju crno-bijelih spotova. Nakon toga smo htjeli nešto drugo i to smo našli kod Stelle Mešić, vinkovačke cure koja je snimila druga dva spota, a „Beats Running Down“ je čak na ovogodišnjem Ri Rocku dobio i nagradu za najbolji videospot, kao i za singl. Zadnji video nam je prijatelj Bojan Kukuljan izrealizirao.

Stane: Ma da, tehnički ne možeš sve znati sam raditi. Nama je bitno da znamo što nam se sviđa i da je ono, što su umjetnici između kojih odabiremo do sad stvarali, u rangu naše estetike zvuka.

Kako to iskomunicirate?

Stane: Na kraju uvijek ispadne malo i kompromisa, naravno. Ne možeš sam po svome, a ne možeš ni pustiti da ti netko baš napravi kontra tebe. Sve to skupa moraš izvagati i procijeniti po njihovom dotadašnjem radu je li moguće njihov đir izvesti i isprakticirati na tebi, pa ako jest, onda se dogovarate. Nije spot gotov kad ti ga pošalje prvi put. Nego barem peti. (smijeh)

Darko: Niti jedan video nije otišao van dok stvarno nismo bili zadovoljni. Ako se nama ne sviđa, neće ić' van.

Hoće li biti kakve glazbene suradnje možda uskoro?

Stane: Ma nema potrebe, jer smo nakon rada sa sto ljudi od prije malo odahnuli. Nas dvoje glazbeno mislimo vrlo slično i to se ispostavilo kao tajna uspjeha – bar trenutna.

Darko: Ovaj projekt se baš i bazira na tome zašto dvoje ljudi, zašto ne više. Mi smo u početku i imali nekakvu viziju više ljudi, ali smo shvatili da smo zadovoljni time što sve svoje ideje možemo izraziti na način na koji samo mi želimo – zato dvoje.

Spomenuli ste Ri Rock nagradu koja vam je, između ostalih, dodijeljena. Koliko vam znače nagrade?

Stane: Ma tko kaže da mu nagrada ne znači baš ništa, uglavnom ne govori istinu. Ovdje isto nije riječ samo o glazbi – ako ti netko kaže da ti je ovaj intervju baš dobro ispao, što će ti to, kao, bit' krivo? To te, kao, neće zanimati? Naravno da ti to neće bit' poriv da ga napraviš, ali bit će ti drago. Tako ni mi ne sviramo da bismo dobili nagradu, ali ako netko kaže da je to što radimo njima dobro, ne vidim kako bi itko mogao iskreno misliti kad bi na to rekao: „Boli me briga“, jednostavno nije prirodno. Kad krećeš od sebe, radiš rad koji je tebi dobar, i drugi ti kažu da je to njima okej, ljepše je nego da kažu: „Ajme, grozan vam je album.“ 

Negacijske se skupine uvijek rađaju u frustraciji, ili je to nekad imidž kojeg se drži, ali taj imidž onda nema veze sa stvarnim osjećajima članova benda. 

Darko: Stvarno ovo nismo radili ni s kakvim nagradama na umu, ali u trenutku kad su one počele i stizati, ne možemo reć' da nam nije bilo drago, prvenstveno jer je netko prepoznao taj naš rad i trud. Koliko god puta rekli u startu, ono: „Nije nas briga što će itko reći“, lijepo je dobiti potvrdu. Kad si mlađi, onda imaš očekivanja, ali s obzirom na to da smo te škole prošli s Morsom, ovo smo započeli čisto iz osobne satisfakcije da si ispunimo glazbene želje. Stvarno nam nije bitno koji će kritičar što napisati, ali, evo, ispostavilo se da su napisali samo dobro. (smijeh)

Stane: I da nam je drago. (smijeh)

Kakve ste još greške prošli s Morsom koje sada nećete ponoviti?

Stane: U jednu ruku to jesu greške, ali u drugu za njima ne žalimo. To je bio jedan zbir, jedna skupina odličnih glazbenika i prijatelja, u kombinaciji s puno kreative koja je išla u svim smjerovima i koju nismo nikad kočili – ni tamo gdje ju je možda trebalo zakočiti. Ni u THE SIIDS si ne radimo nikakva ograničenja, ali smo primijetili da kad stvaramo, moramo ipak imati nekakav oblik i stil na umu i, ružno je reći, ladicu – moraš znati kome se obraćaš i kome je namijenjeno. Ne u smislu proizvoda, nego jednostavno ne možemo jedan dan raditi ovo, a sljedeći pjevati o tome kako je HDZ u banani. Moraš se definirati i postaviti u neke okvire. Moraš sam sa sobom raskrstiti tko si ti, i mislim da smo mi jasno odradili taj dio priče.

Intervju realizirala Irena Grgić