Donosimo najbolje radove ovogodišnjih polaznika Male škole Rock&Off novinarstva!
Urbanov „Srpanj, lipanj, kolovoz“: Bijeg i suočavanje s današnjim svijetom u isto vrijeme
Neke stvari s vremenom su samo bolje. Da, zvuči kao klišej, ali svi će se vjerojatno složiti da su s nekim ili nečim to doživjeli. Više od tri godine prošlo je otkako je Urban&4 izdao album „Srpanj, lipanj, kolovoz“, a u kojem sam utočište pronašla nakon ovogodišnjeg okruglog stola na temu Sankcioniranja nasilja nad ženama. Uoči kampanje „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova rekla je da je do polovice studenog u ovoj godini počinjeno 16 femicida u Hrvatskoj, što je gotovo duplo veći broj od prošlogodišnjeg kada je devet žena ubijeno. U takvom svijetu, u takvoj Hrvatskoj, Urban je svojim album napravio svojevrsni 'safe place' svakome koga ove činjenice bole, ali dao i još puno puno više.
Nije prvi put da se pitam, kada je Urban u pitanju, kako netko može biti toliko emotivan i dopirati do emocija za koje nisi ni znao da postoje u tebi. I ovog puta tekstove potpisuje sam Damir, a već je prvom pjesmom, „Sama“, uspio da se svaka žena istovremeno osjeća kao najsamopouzdanije biće na planeti i krhki leptir. Osim toga, uspio je poslati sličnu poruku kao S.A.R.S. pjesmom „Praktična žena“, samo puno decentnije.
„Vidim, veliko srce što se otima i brani, vidim ženu s jarbola viče, kopno u magli
Vidim strašni val se diže, a ona u barci, u orahovoj ljusci ili nečijoj šaci
Ali vidim i svjetlo što seli iz tijela u tijelo, puno more lampiona kao zvjezdano nebo
Vidim kako polako postaje jača od svega, ona ustaje i raste, ponos sudbu mijenja“
„Sama“ hrabro otvara ovaj 80-minutni, kada bismo se koristili filmskim jezikom, cjelovečernji album. Kada te uvuče u svoju priču pjesmom „Sama“, slijedi još osam pjesama o čovjeku, životu i ljubavi, ljubavi koju Urban rijetko u svojim pjesmama ostavlja po strani. I to je samo prva strana ove priče.
Zarobila me „Kavez nije dom“, zarobila na način da bi joj se iznova i iznova vraćala, a koju, zanimljivo, Urban započinje jednim takvom jednostavnim veznikom, 'pa'...
„Pa spustim glavu dok se hraniš mojim tijelom“
Pa na prvu nije uopće čudno, što je najzanimljivije, jer gitarski intro koji prethodi stihovima kao da nam je rekao o čemu je riječ, nakon čega nam se početak s jednim sastavnim veznikom, čija sama riječ kaže da se navezuje na nešto već rečeno, ni malo ne čini neobičnim. Pored toga, ovdje Urban prilično jasno i nedvosmisleno poručuje da čovjek nije stvoren da bi bio zatvoren i još jednom progovara o teškim situacijama u životu. Dok smo mi tu naravno kako bi pjesmu preveli na situaciju iz vlastitog života na koju nas je podsjetila.
A kada nakon otprilike pola sata čuješ „Treba nam tako malo, skoro ništa, jedan kremen i jedna iskra“, stihove koje su mnogi pjevali i prije objave albuma, pomisliš da se još jednoj Urbanovoj priči bliži kraj, dok ne shvatiš da nam je ovog puta odlučio pokloniti još nešto. „Zapisi“ su drugi dio Urbanovog 'tromjesečja' u kojem mu se četvorka pri izvedbi nije pridlužila. Primjerice, emotivnu i pomalo dramski izvedenu pjesmu „Gdje god bila ti“ prati samo klavir i violina, a i jedna je od onih njegovih pjesama čiju bi izvedbu mogli prilično lako zamisliti na kazališnim daskama, baš kao i „Astronauta“ s albuma iz 2005. godine.
Posvetio se ovdje Urban čak i našim najmlađim članovima društva. Pa tako imamo ludog Škarpu za kojeg se svi pitaju tko je, ili male dame i mladiće koji se vraćaju s plaže. Je li to neki Benjamin Buttonski element gdje čovjek kako stari postaje mlađi ili je samo odlučio dio sebe i svoje glazbe dati i djeci, teško je znati, ali nije fulao ni tu.
Ljubav, ljudska znatiželja, površnost, prolaznost života, apstrakcija, i emocije, svi Urbanovi uobičajeni sastojci nalaze se i na ovom albumu, a opet spojeni ovog puta na neki sasvim drugačiji način, zbog čega te „Lipanj, srpanj, kolovoz“ jednostavno proguta.
Nadahnuće za ovaj album Urban&4 pronašli su u životu i djelu francuskog slikara i pjesnika Yvesa Marieja Laméa, umjetnika hvaljenog od strane suvremenika koji je u jednom razdoblju života uništio gotovo sve svoje radove i zapise koje je mogao. Zašto? Na vama je.
Intimno, a opet toliko opće sve skupa. Tako i završava cijelo ovo putovanje albumom „Lipanj, srpanj, kolovoz“.
„Sve je gotovo isto, jedino svijet izgleda veći“, rekao bi Urban...
...i stvarno, sve je gotovo isto, jedino svijet sada izgleda veći.
Ema Milovanović
