Sve je počelo mojim jutarnjim buđenjem i razmišljanjem uz kavu – koja pitanja postaviti u ovakvoj situaciji?

Znam ponešto o glazbenici, no ne znam nikako detalje. Što zapravo želim saznati? Odgovor na to stigao je sam od sebe, a sama spoznaja da ne poznajem stvaralačku dubinu Miriiam natjerala me da krenem u tom smjeru. Pišem pitanja, odlazim u grad, na koncu se nalazimo i sjedamo na kavu koja kreće upoznavanjem i, od početka, dobrom energijom.

A tko si ti? Ne, ne – tko si ti? Kada se dvoje neznanaca po prvi puta susreću postoji velika podloga laganju i pretvaranju da smo ono što zapravo nismo. Tako funkcioniramo, svatko iz svojeg kuta gledanja, s nekim osobnim razlozima i opravdanjima ispred nas samih. No pretvaranje je uvelike zajednički čin, točnije, izrazito ovisi o sugovorniku. Kada se dvoje ljudi sretnu na klizalištu ili noćnom klubu potpuno slučajno, onda oboje imaju jednaku mogućnost biti ono što žele i zapravo manje ovise o drugome. U mojoj situaciji, u kojoj sam osobno inicirao sastanak i intervju s Miriiam, od velike su  važnosti bili ton i držanje kojim ću se postaviti, a zajedno s time bila je nužna i iskrenost, za koju bih se usudio reći da je znatno važnija i od samih pitanja.

Pričamo i pričamo, upadamo jedan drugome u riječ, nadovezujemo se, otvaraju nam se oči – dvoje ljudi istog pogleda na muziku pronašli su se u ogromnosti prostora i vremena.

Pa da počnemo, kako se rodila tvoja ljubav prema glazbi?

Pa, hmm, oduvijek sam slušala glazbu aktivno i voljela tekstove u glazbi. Takav pogled se rodio sa slušanjem rap glazbe, koja je još u mojoj osnovnoj školi bila jako popularna. Potom se prirodno pretočilo u srednjoj školi na Boba Dylana i Balaševića. Tako da sam uvijek gajila ljubav prema glazbi koja je imala tekst kao snažnu komponentu. Naravno, neizostavan faktor je obitelj – roditelji i brat, koji je stariji i uvelike u glazbi. Nekako sam u jednom trenutku u životu, negdje krajem srednje škole, krenula svirati gitaru, a kako sam oduvijek bila kreativna, sve se nekako spojilo.

Koga bi navela kao svoje najveće uzore?

Kroz osnovnu su to bili određeni rap izvođači, kasnije kroz srednju Štulić, Balašević i Dylan, a potom na faksu rekla bih Paul Simon. Sada kad razmišljam, mislim da mi je Paul Simon što se tiče muzičkog autorstva i do dan danas na samome vrhu.

Što misliš o njegovom refrenu u pjesmi „50 ways to leave your lover“?

Odličan je! Obožavam tu pjesmu zato što je toliko pomaknuta i duhovita, a istovremeno tužna. Obožavam njegov smisao za humor i sposobnost da teške teme odradi na vrlo jednostavan i naizgled banalan način.

Što te inspirira? Kada pišeš, pišeš li više u svojim sretnim ili tužnim trenucima?

Dosta pjesama je izašlo iz nekakve boli ili empatije prema tuđoj boli. Mislim da je sposobnost empatije i poistovjećenja s drugima jak faktor za inspiraciju i pisanje. Meni nije loše, nemam nikakvu tešku životnu priču, pa povezano s time i ne pišem vječno tužne pjesme. No empatija koju osjećam navodi me na pisanje. Takva osobina nije nužno najbolja za mene osobno, jer me često dovede do osjećanja nečega što nije zaista moj život, ali otvara mnogo mogućnosti u pisanju i stvaranju. Tako da rekla bih da puno pišem o drugim ljudima i njihovoj boli, kada tu bol oni osjećaju, makar pisala u prvom licu.

Spomenula si Paula Simona koji je rekao da često zna pisati pjesme kroz duži period. Kiticu, dvije na početku i onda čeka dok ne nađe dovoljno dobro nešto da nastavi dalje. Bob Dylan, na primjer, kaže da je najbolja pjesma ona za koju ti treba da ju napišeš onoliko koliko ti treba da ju napišeš. Pa sad, s time na umu – kako ti pišeš svoje pjesme?

U nekim početnim godinama pisanja sigurno sam pisala kao Dylan. Taj stil – izrokaj što ide u tih sad vremena i ne vraćaj se jer to je taj moment inspiracije. Dok sada, nakon što sam prošla sve te prvoloptaške kombinacije, više volim stati i ne ići na ono što bi bilo najlogičnije, nego tražim nešto možda atipično, a opet da paše. U zadnje vrijeme pišem rjeđe, ali malo više razmišljam.

Nedavno si imala promociju albuma. Kakav je osjećaj privesti jedan veliki posao kraju? (Snimanje, objava i na koncu promocija albuma)

Dobar je, u smislu daje mi prostora za stvarati dalje. Lijepo je privesti jednu cjelinu dalje kako bi se otvorio prostor nečemu novom.

Kada si na koncertu imala solo intermezzo, kao da se ispred mene reinkarnirala Joni Mitchell. Meni najdraži trenutak koncerta. Voliš li Joni?

Volim Joni, da. Nisam ju navela u ovih nekoliko top kantautora jer mi nikad nije bila top 5. Iako ovo mi jako imponira, nisi prvi koji je to rekao. Ne znam jel' do frizure, sigurno je malo do fizičkog izgleda, ona malo čudno izgleda i ja malo čudno izgledam. Da, hvala. Zanimljivo je kako trenutak solo izvedbe može biti dvolično sagledan: u jednu ruku kao najhrabriji, dok s druge strane najlakši pothvat, baš zato što smo tako krenuli i najviše vremena proveli u intimnom ambijentu. Jedno je sigurno, teško je publici zadržati pažnju na više od 30 minuta jednoličnim i repetitivnim zvukom, zato bend daje ogromnu dozu širine i stvara svakojake mogućnosti.

Domaća ili strana muzika?

Strana.

Svevremenski klasici ili underground noviteti?

Odlično pitanje. Ovisi o danu, ali možda u zadnje vrijeme underground noviteti. Ono što je novo je ipak novo i zanimljivo.

Što za tebe predstavlja Rock&Off?

Jedan veliki vjetar u leđa. Platformu, potporu za izvođače koji to nemaju i kojima je to potrebno. Drukčije se ne može.

I za kraj, zadnje pitanje. Tvoja poruka svima koji se muče u ovom usranom svijetu.

Svijet ne mora biti usran ako ga tako ne gledaš. Svijet možeš doživjeti na razne načine. Bilo bi dobro da ga pokušamo shvatiti, gledati iz drugog aspekta i možda pronaći ljepotu i u tuzi.

Nakon zahvale i kratkog predaha, ostali smo pričati dok svatko nije bio primoran poći svojim putem. Zaključak ovog predivnog iskustva bio bi taj da svi mi moramo više slušati Paula Simona, gledati i uživati u svijetu što nas okružuje te pronaći način preživljavanja bez da poludimo. Reći onima koje volimo da ih volimo, vjerovati u vlastitu percepciju stvarnosti i naravno, doći na iduću Rock&Off nagradu.

Grgur Višić