Glazbenik

Odrastao si u Zaboku, relativno maloj sredini. Kako je to utjecalo na tebe kao glazbenika koji stvara drugačiju glazbu i koji prelazi puno šire granice?
Ja u biti ni ne živim u Zaboku, nego u selu pokraj, tako da sam iz još manjeg mjesta. Definitivno je to imalo ulogu što se tiče stvaranja. I dan danas živim na istom mjestu, tako da cijelo vrijeme iz sobe imam

isti pogled na prirodu, šumu i cijelo sam vrijeme u toj istoj atmosferi što se stvaranja tiče. Zabok je poznat po tri izvođača: Zadruga, Tomislav Goluban koji svira blues i Mahatma – bend koji radi na engleskom jeziku. Svi oni su dosta stariji od mene tako da su izvršili veliki utjecaj i po tom pitanju i nekako su mi oduvijek bili uzori što se stvaranja muzike tiče. Pogotovo jer su radili autorsku muziku.

Je li bilo teško uspjeti mladom glazbeniku koju tek započinje svoju karijeru?

Mislim da ne. Mislim da mi je čak i prednost što nisam rođen u Zagrebu ili u nekom velikom gradu. Automatski sam od početka svog stvaralaštva uvijek naglašavao da sam iz Zaboka, tako da sam na neki način i ja pripomogao njegovu brendiranju. Taj me geografski položaj odmah odvajao, a ja volim biti u posebnoj kategoriji.

Jesu li danas Nikola Vranić i J. R. August ista osoba?

Nekako sam na početku odlučio da ću držati te dvije osobe odvojeno i da će Nikola biti za familiju i prijatelje, a da će J. R. August biti lik koji će se na određeni način ponašati, izgledati, svirati, govoriti na koncertima zato što sam vidio da su to napravili i svi moji svjetski uzori. Hvala bogu, to se nije dogodilo. Mislim da sam ista osoba i ovdje i ondje i da je drugačije samo ime kojim se predstavljam. Jako je teško cijelo vrijeme držati određeni gard i paziti da igraš dobru ulogu u dobrom filmu u kojem si trenutno. Da to radim na dva mjesta, mislim da bih poludio.

Spominjao si u prijašnjim intervjuima kako si se usporedno sa svojim glazbenim rastom oduševljavao raznim glazbenicima. Između ostalog tu je bila i suradnja s Voodoo Lizardsima. Koliki značaj za razvoj sebe kao glazbenika kakav si danas pridaješ toj suradnji?

Na njih mi je skrenuo pozornost tata koji ih je vidio na televiziji. Kad sam ih prvi put čuo, još na tadašnjem MySpaceu, baš sam ostao šokiran kako je to dobro zvučalo. Pjesme su bile dobro napisane, bend je odlično svirao, njihov je vođa, Zack Dust, imao odličan naglasak... Jako su utjecali na mene, pogotovo što se stvaranja u tom nekakvom bendovskom obliku tiče, ali isto tako su mi od svih ostalih bendova pokazali koliko je teško hendlati petero ljudi na okupu. Tako da sam ja, osim što sam uživao biti dio benda, jednim uhom i okom proučavao što mogu iz svega toga naučiti. U tom sam trenutku definitivno naučio da ću ići u solo vode jer sam shvatio da ne bih mogao funkcionirati na duže staze s više ljudi oko sebe. Htio sam biti gazda svemu što ja radim. Kasnije sam nastavio raditi sa Zackom i njega uvijek spominjem kao najvećeg uzora što se kantautorskog dijela rada tiče i zato što sam zbog njega odlučio pjevati na engleskom.

Bez obzira na to što si počeo stvarati na hrvatskom tržištu, ipak si odabrao engleski jezik?

Da. Ja sam napisao 40-ak pjesama na hrvatskom jeziku, ali u to sam vrijeme imao bend koji nije baš htio stvarati autorske pjesme, pa sam sve to bacio u smeće i nastavio s njima svirati obrade. Kad sam sa Zackom otišao u Los Angeles, vidio sam kako je super putovati svijetom, pjevati pjesme i kako bi bilo čudno da je on pjevao pjesme na hrvatskom. Nitko ga ne bi razumio. I zbilja sam imao taj neki moment: Aha! Mogao bih i ja na engleskom! Mislim da nisam pogriješio. Ja radim tako kako osjećam. Da je trenutno neki drugi jezik umjesto engleskog lingua franca, pisao bih na njemu. Meni je bitno da dođem do što većeg broja slušatelja. Sad je li to lakše ili teže, nisam siguran.

Iako si se odlučio povući u solo vode, na kraju ipak nastupaš s cijelom četom ljudi. Kad si stvarao pjesme, jesi li znao da će u pozadini svega stajati zbor?

Ja sam oduvijek imao tu namjeru, ali nisam znao da će se svi ti ljudi okupiti oko mene jer zbor se praktički formirao prije tri godine i nije izgledao ovako kako izgleda sad. Neki ljudi su zbog obveza otišli, a neki su novi došli. Oduvijek sam razmišljao o tome da bi htio imati atmosferičan album koji bi imao višeglasje, samo nisam znao hoću li to morati snimati sam (jer za neke pjesme na albumu jesam). Jako mi je drago da imam zbor jer sad doslovno ne mogu zamisliti kako bi to sve izgledalo bez njih. Mislim da je 

zbor u ovom trenutku još uvijek važniji za moju muziku od samog benda.
Tko je vođa u vašoj zajednici?

Pa nekako sam raspodijelio uloge da sam ja vođa kompletnog benda, ali i vođa benda što se tiče instrumentalista. Vođa zbora je Sebastian Jurić koji je fenomenalan glazbenik kao i svi ostali u bendu. On je zbilja izvanserijski i ima tu ulogu zato što je jako teško voditi bend pokretima glave i neverbalnom komunikacijom na razini pet ljudi, a kamoli dvadeset.

Kakav si kao vođa? Kako te doživljavaju kolege?

Nisam baš siguran, ali... Neki misle da sam definitivno jako strog, a to je većinom moja familija jer njima mogu apsolutno sve reći. Ostali valjda misle da sam strog, ali pošten, ne znam. To je zato što su u bendu još uvijek jako mali novci. Da svi samo živimo od toga i da ih mogu platiti kako spada, bio bih definitivno muzički diktator. Ali samo što se muzike tiče, ničeg drugog.

Interveniraju li i na koji način ljudi iz zbora i iz benda u tvoju glazbu?

Rijetko. Zato što ja već imam sve u glavi posloženo i znam točno što želim napraviti. Tu i tamo se desi da netko ima neki prijedlog koji meni nije pao na pamet ili koji je bolji od ovog koji sam ja zamislio, tako da onda to ukomponiramo, ali to je jako rijetko. Glavni je problem to što imamo jako malo vremena, tako da se ja uvijek pripremim, to nabrzinu skombiniramo i onda čekamo da prođe vrijeme i da nas nastupi i komunikacija, koju imamo najviše dok putujemo negdje, dodatno zbliže i potaknu da nešto primijenimo. To se jednostavno desi po inerciji.

Prošle je godine izišao tvoj debitantski album pod nazivom „Dangerous Waters“. Je li zaista riječ o „opasnim vodama“ i zašto taj naziv uopće?

Pa, više nisu opasne vode što se trenutno mog, sad lagano već dosadnog, života tiče, ali prije nekih su 6-7 godina bile dosta opasne. Borio sam se s različitim stvarima, počevši od samog sebe do toga što sam tek zakoračio u kantautorske vode, pa me odmah snašla i depresija s tim, na faksu mi je bilo izrazito teško, imao sam različite probleme, tako da se sve zakompliciralo i većinu pjesama koje su upravo na tom albumu nisam napisao nedavno, nego prije pet-šest godina kad mi se to događalo. Tako da sam zbog tog odlučio dati takav naziv. U jednom sam trenutku shvatio da će svim albumima, koje ću napraviti vjerojatno u sljedećih deset godina, druga riječ u nazivu biti „Waters“, tako da se sve poklopilo i zvuči dobro.

Koja je tvoja misao vodilja, odnosno krajnji cilj tebe kao umjetnika. Čemu težiš?

Pa, cilj mi je pomoći ljudima u različitim raspoloženjima. Ako su sretni, cilj mi je da im pjesma koju sam napisao pojača to raspoloženje, a ako se osjećaju loše da im pjesmom dam do znanja da postoje ljudi koji su u istom raspoloženju kao i oni. Pokušavam na neki način imati svjetlo na kraju tunela. To sam naučio od jednog čovjeka kojem sam rekao da mi radi jedan spot, pa me pitao postoji li svjetlo na kraju tunela. Ja sam rekao da ne (smijeh) i onda mi je čovjek odbio raditi spot. 

Jako sam puno o tome razmišljao i došao do zaključka da mi je taj čovjek napravio uslugu iako se u to vrijeme nije tako činilo. Tako da me osobno najviše uveseljava kad mogu drugima pomoći, a kad to radim s muzikom onda osjećam da sam ispunio svoju svrhu. Druga stvar je da mi je najljepše vidjeti svoj osobni rast i pomak. K'o da dobivam nekakve medalje osobnom napredovanju. Mislim da sa svakim novim albumom dobivam dodatnu energiju i poticaj da osjećam: Okej, sad sam ispunio svoj san ili ostvario svoju viziju koja mi se činila prije toliko i toliko godina neizvediva i komplicirana.
Smatraš li za sebe da si „man with the magnificent mind“?

Pa, prije više nego sad. Mislim da čim čovjek postaje stariji, tim je sve skrušeniji. Um je čovjeka koji piše pjesme vrlo specifičan i vrlo analitičan. Meni je to prirođeno. Zbog toga i pišem pjesme. Uvijek gledam živote drugih ljudi i situacije u kojima se moji prijatelji, familija, nepoznati ljudi, mladi, stariji nalaze i uvijek pokušavam iz tog izvući nekakvu poantu i analizirati život. Pisanje pjesama je... jednostavno nikad ne znaš što ćeš dobiti, što će te inspirirati i hoćeš li ikad napisati novu pjesmu. To je jako čudno. Zato je muzika toliko interesantna. Ne znaš gdje završava mašta, a gdje počinje stvarnost. To je slično snovima, na primjer. Kad pokušavam objasniti inspiraciju ili način na koji stvaram, uvijek se zagrcnem i nemam niti ja pojma što je to. Tako da definitivno ne bih rekao da sam man with the magnificent mind.

U svojim pjesmama upotrebljavaš motive iz prirode i religiozne motive. Imaju li oni neke veze s tvojim privatnim životom?

Da. Ja se nekako cijeli život pokušavam dogovoriti u što točno vjerujem i do sad sam jedino došao do zaključka da se najbolje osjećam dok radim muziku i dok sam u prirodi. Tada osjećam da moj život ima svrhu, da postoji neka veća sila od nas ljudi i da smo tu da radimo dobro jedni drugima. Možda to ima veze s mojom osobnosti. Ne mogu reći da sam vjernik ili još bolje da hodam u crkvu jer to ne radim. Onda s druge strane obožavam Bibliju i znam sve te priče. Često koristim biblijske motive i elemente, volim razmišljati o parabolama i Isus mi je na neki način uzor što se tiče življenja, al ne mogu onda reći da sam neki uzoran kršćanin po mjerilima po kojima bi to neki drugi ljudi procijenili. Što se prirode tiče, oduvijek sam to obožavao i nekako mi je to usađeno. Tata me uvijek vodio na izlete u prirodu i uvijek bi lovili ribe, hodali, kuhali i 

išli na nova nepoznata mjesta. To mi je uvijek bilo zabavno. A i kad je čovjek na takvom mjestu, onda ti to jako opusti um i iz dobre pozicije možeš stvarati i oblikovati neke ideje.

Pokušavaš li u svojem stvaralaštvu biti dosljedan nekoj svojoj matrici, odnosno ostati vjeran svojem stilu? Ili bi si dopustio izlazak iz te neke comfort zone?

Pa, dobro pitanje. Pa... bitno mi je zadržati stil, ali stil ponekad ovisi samo npr. o vokalu izvođača ili o načinu na koji piše pjesme. Ne nužno o instrumentima, beatovima, ritmovima...Tako da mislim da i ja sam pokušavam da mi svaki album u budućnosti bude barem malo različit jedan od drugoga, ali da svi tvore jednu veliku cjelinu. Mislim da imam nekakav prepoznatljiv pečat već sad, a da će se s vremenom to, naravno, mijenjati. Cilj mi je da se čuje da je to J. R. August, a ne da se treba pogađati. Tako da, oboje.

U pjesmi MindHeart govoriš o borbi uma i srca. Što kod tebe prevladava?

Srce prevladava u dosta slučajeva, ali mislim da nisam osoba koja se apsolutno vodi srcem, nego i umom. Srce u pjesmi, ali i ovako općenito, povezujem s instinktom, s nečim što je teško kontrolirati, s dječačkom razigranošću, a um s nečim što je racionalno, čega se teško otarasiti i nešto što nam nameće zdrav razum samog društva. Tako da uvijek pokušavam češće slušati instinkt, odnosno srce.

U svojim si live nastupima vjeran klaviru. Ograničava li te to da se izraziš kroz pokret, odnosno bi li mogao zamisliti da netko drugi svira, a ti samo pjevaš?

Već sam se tako naviknuo na taj položaj da si to sad ne mogu zamisliti. Jedino što si mogu zamisliti je da sviram neki drugi instrument i da stojim. 

Na primjer,  nedavno sam nabavio gitaru i sad nekako više na njoj sviram, nego na klaviru. Ali baš da samo držim mikrofon u rukama i da izgledam k'o, ne znam, Urban – to si baš i ne mogu zamisliti. Ali, tko zna?!

Isto tako naočale i šešir su već postali tvoj zaštitni znak. Je li to neka vrsta maske pomoću koje se povlačiš u vlastiti svijet ili je samo dio stila?

Pa, da. To je dobro pitanje. Krenulo je s tim da bude maska, odnosno za šešir je krenulo na taj način. Naočale su mi uvijek bile za početak zaštita od reflektora jer bi me poslije koncerata boljela glava kad  ih nisam imao, pa sam odlučio nositi te jako zatamnjene. Na kraju krajeva, izgleda dosta kul (smijeh). Ali moram reći da je to sad puno manje stvar i imidža i spike, nego čisto nečega što me još uvijek stavlja u ulogu: okej, sad stavim taj šešir i naočale i znam da idem napraviti koncert.

Kako si navodio u nekim intervjuima, tvoje umjetničko ime obilježava motiv smrti. Smatraš li se pesimističnim glazbenikom?

Ne. Ja nemam p od pesimizma u sebi jer jednostavno takav mi je karakter i hvala bogu da je tako. Mislim da je pesimistima puno teže i kompliciranije u životu. Svaki dan u nečemu fejlaš, nešto krivo napraviš i nešto novo naučiš, a kad si optimističan onda ti je to samo poticaj da budeš bolji. Ja cijelo vrijeme želim biti bolji, a optimizam mi samo pomaže u tome.

Je li ti onda isti taj optimizam pomogao da ustraješ u tome što radiš?

Da, definitivno je optimizam tu bio jedan od ključnih elemenata. Ne znam, mislim da osim toga imam ugrađenu u sebe tu radnu naviku. Bavio sam se različitim sportovima, bio u 2000 bendova i nekako hendlao da to sve održavam i radim na vrijeme. Mislim da ako nešto želiš onda se moraš za to potruditi. Ako imaš male želje, to je relativno lako ostvarivo. Ja imam najveću moguću želju i najveće motive. Oduvijek sam htio biti glazbenik, autor, kantautor i htio sam stvarati, tako da mi nikad nije bilo teško raditi kad je u pitanju muzika.

Onda nikada nisi požalio?

Ne, definitivno ne.

Utječe li profesija tebe kao učitelja engleskog jezika na tebe kao glazbenika i obrnuto?

Da, utječe jedno na drugo. Najviše utječe u tom financijskom smislu. 

Da nisam učitelj engleskog ne bih mogao većinu novca koji zaradim opet ulagati u svoju muziku, tako da je to glavni razlog. Što se tiče utjecaja mog stvaralaštva i muzike na taj posao u školi, to u biti obrnuto funkcionira jer cijelo vrijeme nešto prezentiram i komuniciram s većim brojem ljudi u razredu. Tako da sam nekako i zbog škole izbrusio engleski jezik i u potpunosti izgubio sram javnog komentiranja i iznošenja vlastitih misli. Što se sviranja tiče, to sam davno odvalio u osnovnoj glazbenoj školi. Mislim da je to savršena kombinacija i nisam mogao ni sanjati da će jedno pridonositi drugom, ali eto. Hvala bogu, dogodilo se.

S obzirom na trenutnu situaciju, kako ti kao umjetnik vidiš glazbenu i kulturnu scenu općenito u skorijoj budućnosti? Strahuješ li od promjene ili si ipak optimističan?

Ja ne osjećam da mi je ovo razdoblje donijelo nekakvu štetu zato što mi je drago da smo dobro ispromovirali album. Meni nije problem ako se to nastavi jer uvijek mogu raditi na način na koji sad to radim, ali mislim da će ljudima  koji žive samo od muzike biti jako teško. Mislim, svi su trenutno u lošem i nezavidnom položaju. Pitanje je samo kad ćemo moći nastupati uživo zato što je to najveći dio kolača. Ali da, optimističan sam. Mislim da to ne bi trebalo potrajati i da promjene ne bi trebale biti nakon godinu dana takve da će se svi okrenuti naglavačke. Publika će uvijek biti zainteresirana za koncerte i mislim da će se ljudi toliko zaželjeti koncerata, da će posjećenost biti velika, pa će se to u budućnosti nekako kompenzirati.

Što radiš u karanteni? Stvaraš li nove pjesme? Je li na pomolu možda drugi album?

Ne mogu reći da mi je ova karantena pomogla ili odmogla osim što sam se ja odmorio i imam jako puno vremena za biti za klavirom i raditi na pjesmama. Većinom radim paralelno nekoliko pjesama, nekoliko albuma, tako da onda cijelo vrijeme miješam pjesme i stavljam ih s jednog albuma na drugi, gledam gdje bi što moglo pasati. Igram se, zafrkavam se... Jako je lijepo raditi kad nisi pod stresom. Evo, baš mi je stigla gitara koju sam naručio preko interneta, tako da se namjeravam malo pozabaviti time, probati skinuti sam svoje pjesme i napraviti neke obrade. Mislim da će to biti jako zanimljivo.

Jesi li u vrijeme izolacije pratio istupe drugih glazbenika i je li ti se nešto posebno svidjelo?

Pa, iskreno, nitko mi ne pada na pamet osim nekih singlova, spotova i live videa kakve sam imao i ja. A mislim, to me ništa nije pretjerano oduševilo ili dirnulo. Zanimljivo mi je vidjeti da su produkcija i imidž toliko bitni u današnje vrijeme i da muzičari na svjetskoj razini, koji to rade od doma, zvuče isto loše k'o i mi u Hrvatskoj. To je dokaz da smo svi jako slični, samo je tu uvijek pitanje love na kraju dana. Ne, ja fakat... ako ništa onda skidam kapu svim ljudima u Hrvatskoj koji se bave bilo kakvim umjetničkim zanimanjem jer to je van svake pameti. Tako da, evo, držim fige svima nama, a pogotovo onima koji se samo time bave, da prebrode ovu krizu.

Da. Očito je ljubav prema tome veća od bilo čega drugog.

Pa da. Na kraju nije to ni ljubav. To je doslovno... poremećaj. (smijeh)

Nedostaje li ti sviranje pred publikom i taj živi kontakt?

Da, to mi najviše fali od svega. To i odlaženje u ribolov u Gorski Kotar. Taman se sve zarolalo i sve nam više ljudi dolazi na koncerte i zbilja me to veseli zato što je publika šarolika i svaki put me iznenadi neka poznata faca na koncertu, tako da sam jako sretan u kojem je smjeru to išlo, a nadam se da će se i dalje tako nastaviti nakon što završi ova situacija.

Kakvo se blago krije u mladim hrvatskim glazbenicima dokazuje upravo on – domaći kantautor koji nije jedan od, nego samo jedan. Strpljivo čekamo da ponovno stavi svoj šeširić, sjedne za klavir i upozna nas s nekim drugim vodama.

Autorica: Petra Miloš