Glazbenica

Može se reći da nisi imala „tipičnu“ glazbenu putanju koja bi počinjala u tinejdžerskom razdoblju, već si na scenu izišla u godinama u kojima si već bila formirana ličnost. Što je presudilo da iziđeš iz svoja četiri zida i podijeliš svoju glazbu sa širom publikom?

Što se tiče oslobađanja oko vlastite glazbe, sve sam radila vrlo postepeno. Najprije sam nastupala s obradama na manjim nastupima i na taj se način oslobađala straha. Onda sam polako krenula ubacivati i pokoju svoju stvar. Dvije, možda malo bitnije stvari koje su me oslobodile i potaknule, bile su ljetni glazbeni kamp i Nina Romić. U tom sam kampu došla u kontakt s puno ljudi koji su bili dosta otvoreni oko vlastite glazbe, oko bavljenja njome i to me potaknulo da i sama napravim prve snimke. Shvatila sam da ne moraš biti profesionalni glazbenik i da je sasvim normalno otići snimiti svoje snimke. U tom trenutku nisam ni računala da će nešto biti od toga. Više mi je bilo nekako: ajde, kad već imam par svojih pjesama da to i snimim, pa da u nekoj dalekoj budućnosti znam da sam to imala i da je to na neki način bio dio mene. Kako sam tada tu i tamo nastupala, krenula sam polako izvoditi te stvari i dogodio se moment nastupa gdje me Nina Romić zvala u Začaranu Močvaru. Tada sam objavila i taj prvi mali EP i otada je onda, recimo, brže krenulo.

Jesi li ikad razmišljala o glazbenim vodama koje nisu kantautorske? Primjerice, da si dio nekog većeg benda ili da netko drugi piše za tebe pjesme?

Pa, nisam nikad o tome razmišljala kao o nečemu čime ću se baviti. I ja sam kao i većina drugih ljudi nekakve početke bavljenja glazbom imala kroz srednjoškolske bendove koji nisu možda bili službeni bendovi, nego više način da mi sviramo, radimo nešto, stvaramo... To su bili neki prvi koraci, ali kako sam kasnije krenula raditi vlastite stvari samostalno, onda se usmjerilo samo na taj način. Zapravo meni u početku u cilju nije ni bilo baviti se glazbom na način na koji se danas bavim. Sve je bilo hobistički i kao neka vlastita „terapija“, nešto u čemu uživam i način izražavanja.

Je li ulazak u kantautorske vode i sviranje vlastitih stvari bio rizik? Gledaš li na to tako?

Ne gledam. Mislim, za svakoga rizik predstavlja nešto drugo. Budući da sam krenula sama stvarati glazbu i raditi na način na koji jesam, prilagođavala sam je sebi maksimalno. Što znači da sam radila uistinu ono što mi se radilo i mislim da nisam morala raditi nikakve kompromise. Ja osobno ne mogu reći da mi je to bio rizik po pitanju bavljenja muzikom kao načinom života i da ću ovisiti samo o tome jer to nisam ni u jednom trenutku napravila. Više je bend bio osobni rizik jer ja nisam bila osoba koja se osjeća ugodno na stageu, koja voli nastupe, a s druge strane, moraš se nekako otvoriti, moraš naći načina kako da iskomuniciraš sam sebe i svoju glazbu. Meni je to bio najveći rizik – dovesti se u situaciju u kojoj se uistinu ne osjećam ugodno i koja mi nije prirodna.

Kako si prebrodila tu vrstu krize, treme, straha i svega što nose javni nastupi?

Pa zapravo nisam nikad. (Smijeh) Nekad bi bilo gore, nekad bolje. Ovisi o hrpi faktora. Jedno mi je vrijeme bilo uistinu teško da sam stvarno razmišljala zašto mi ovo treba i zašto si to radim. Ali onda, puno ti je lakše kad dobiješ dobar feedback i kad se što više gradiš i razviješ neku vrstu samopouzdanja po pitanju vlastitog stvaranja. Tad mi je bilo malo lakše. Ali naravno, treme i dalje imam. Ne uvijek. Nekad da, nekad ne, ali pokušaš naći načina da ih umanjiš.

Postoji li onda neki ritual kojim savladavaš tremu?

Ne nužno ritual, ali nekako se trudim biti najpripremljenija što mogu. To mi dosta olakša. Nekad mi najčešće pomogne i vizualizacija prostora prije nego što nastupim. Da znam gdje tko stoji, pa mi bude lakše i s bendom jer znam da se mogu osloniti na njih i nemam osjećaj da je fokus samo na meni. Meni je draža opcija kad znam da se ta pažnja nekako rasporedi. (smijeh)

Što se tiče prostora, s obzirom na to da su tvoje pjesme dosta atmosferične, koji bi za tebe bio idealni prostor na kojem bi nastupala? Jesi li možda već nastupala na nekom takvom?

Prije sam uvijek zamišljala da bi bilo super nastupati negdje gdje možda nisi toliko vidljiv. Znali su ljudi stvarno nastupati iza zavjesa i izvoditi neki vid performansa. Nisam to nikad probala, tako da ne znam koliko bi mi to bilo okej. Mislim... Meni je draže da možda nisam preblizu. Shvatila sam da dosta olakšava kad nismo s publikom prepreblizu. Nemam toliko viziju da mora biti idealno mjesto, više mi je bitno da sam s publikom na istoj valnoj duljini i to je onda ono što, možda čak i u najvećem smislu, pridonosi tome kako ću se ja osjećati na stageu.

Jesi li nakon svih godina glazbene putanje svjesna sebe danas?

Pa... Ja mislim da si najsvjesniji takvih situacija, gdje si nekako i ponosan, a istovremeno i uzbuđen, u tim malo većim momentima. Meni je osobno možda jedna od najšokantnijih stvari bila Morcheeba – kontakt, odnos s njima i cijeli tour. U takvim mi se momentima dogodi da budem: O! Trenutno smo u, ne znam, Londonu i čekamo nastup u Shepherd's Bushu što je onak', mjesto gdje stvarno nisam... niti maštala o njemu na taj način. Nekako su to stvari koje su ti toliko bile nedostižne da nisi ni razmišljao o tome. U tom smislu, kad pogledam gdje sam bila npr. prije pet godina, način na koji sam tada radila muziku i kako sam gledala na sve to, onda vidim neki osobni i rast i razvoj. Tako da, budem sretna zbog toga. Ne mogu reći da ne.

Kako je došlo do te suradnje s Morcheebom?

Pa, u biti, nastupala sam prije Rossa i Skye. Mislim da je to bila 2016. Oni su nastupali u kombinaciji sa sadašnjim bendom u Tvornici i Rossu se svidjela moja glazba. On je zapravo došao na koncert pripremljen u smislu da je poslušao moju muziku prije nego što sam im bila predgrupa. Svidjelo mu se to i ostavio je svoj kontakt. Ostali smo u kontaktu, tu i tamo bi mi se javio i pokušao pomoći oko nastupa u Britaniji i nekako se onda otvorilo mjesto 2018. na njihovoj turneji. On me pozvao, ja sam rekla: može! i to smo se ljeto dogovorili, a onda je to dovelo i do turneje u Italiji.

Kakvo je bilo iskustvo s jedne strane nastupati s takvim bendom, a s druge strane nastupati u inozemstvu?

S jedne strane dolaziš iz pozicije iz koje dolaziš, a to je da su ti se otvorila jedna velika vrata i naravno da onda postoji određena verzija treme i straha. Ne znaš kako će to sve funkcionirati, ne znaš kako izgleda produkcija takvog tipa, što očekivati... U tom smislu očekuješ i najbolje i najgore. S druge strane, bilo je ekstremno iznenađenje to što je britanska publika drugačija od naše (kao što su publike uvijek malo drugačije među državama). Budući da su nas stvarno lijepo primili, pogotovo prvi koncert u Manchesteru gdje su ljudi iznimno topli, to nas je zapravo šokiralo. S druge strane kad osjetiš taj nekakav feedback već na prvoj, drugoj pjesmi, onda te to stvarno pogura i to je nama bilo jako bitno – da se osjećamo tamo prihvaćeno. Tako da... ne mogu se požaliti ni na jedan moment na toj turneji.

Kad smo već u inozemnim vodama, imala si jednu suradnju s Kristoferom Harrisom, britanskim producentom koji je radio na posljednjem EP-ju. Kako je došlo do te suradnje i kakvo je to bilo iskustvo?

Kristofer Harris me kontaktirao nakon Travellinga 2014. i uistinu ne znam kako je došao do albuma. Uglavnom, svidjela mu se glazba, javio mi se i ponudio opciju suradnje. Prije ovog albuma sam shvatila da bi ovo mogla biti dosta zgodna prilika. Kako smo ostali u kontaktu, rekla sam mu za nove materijale i pitala bi li htio poslušati za potencijalnu suradnju, on je rekao da bi i tako smo onda i krenuli. Budući da mi je bilo malo teže iskombinirati da idem tamo, odlučila sam za početak napraviti kombinaciju suradnje na pjesmama između njega i Marka. Tako da je Kris producirao jednu stvar i napravio miks iste, a druge sam stvari napravila s Markom, a Kris ih je miksao. Htjela sam zadržati obojicu, a opet zbog udaljenosti nastojati sve što lakše, brže i efikasnije napraviti. Ta je suradnja s njim bila super. On je stvarno otvorena osoba kojoj možeš reći: želim ovo, ne želim ovo i iskomunicirati to vrlo efikasno i brzo. Jako ugodno iskustvo.

Što je u takvoj suradnji drugačije u odnosu na domaće producente s kojima si do sada radila? Je li donio nešto novo u tvoj rad?

Pa je, ali jedini je hrvatski producent s kojim sam radila na vlastitim stvarima bio Mark Mrakovčić. Mislim da Mark ima određeni talent koji se ne tiče samo glazbe, nego i pristupa produkciji. Shvaća da tu ima dosta veze i psihologija i način da poznaješ osobu s kojom radiš. Naravno, u okvirima u kojima je to moguće i zapravo Mark to sve dosta shvaća kao, bar po mom iskustvu, osoban pristup i mislim da je to jedan od razloga zašto je tako dobar u tome. S druge strane s Krisom nisam ulazila u te dubine, budući da nismo mogli na fizičkoj razini odraditi produkciju, ali... jednostavno pristupa na drugačiji način. Nije ni lošiji, ni bolji. Budući da smo bili nekako limitirani vremenom, bio je drugačije usmjeren u tehničkom smjeru. Dodaje hrpu suptilnih stvari i pozadinskih zvukova koje možda nitko neće ni primijetiti, ali finalno u pjesmi vidiš koliko daju nekakvu punoću i koliko nadograđuju pjesme. I to su oni lijepi finiši, završni poslovi u kojima je on napravio jako lijep posao.

U tom kontekstu, često si spominjala kako se sa svojim najboljim suradnicima jako dobro razumiješ i kako imate iste poglede na glazbu. Dopuštaš li ikome (uključujući i njih) kritike / promjene ili se vodiš isključivo svojom vizijom?

Kad radim na vlastitoj glazbi imam uvijek par ljudi kojima šaljem snimke, koji su mi referenca i volim da je to po mogućnosti uvijek netko tko mi je blizak, a čije mišljenje, s druge strane, cijenim. Još mi je draže ako su to ljudi koji slušaju različitu glazbu. Upravo iz razloga da imam nekakvo realno mišljenje i dapače, zato uvijek volim kontaktirati ljude. Nekako mi je to sastavni dio procesa stvaranja. I vidim da ljudi oko mene, koji rade glazbu, rade na poprilično sličan način. Uvijek imaš nekih par ljudi sa strane kojima ćeš slati snimke, pitat ih: Ej, misliš li da ovdje možda fali nešto, možda više organski bas ili, ne znam, ne štima mi bubanj. Tako da, dapače. Te su sugestije uvijek i više nego dobrodošle!

Moraju li se onda tvoji najveći savjetodavci potpuno razumjeti u glazbu?

Čak i ne. Ovisi za koje stvari pitam. Ako je netko kome glazba nije primarna stvar u životu, takvi ljudi su uvijek super referenca u smislu da će ti dati komentare koji možda djeluju površno, ali su zapravo vrlo korisni jer možeš vidjeti kako će prosječna publika nešto čuti ili doživjeti. Što se tiče detalja, tu nekako uvijek najviše komuniciram s ljudima koji su i sami u glazbi jer je njima lakše te detalje objasniti. Ali volim uvijek da nekoliko različitih ljudi čuje. Ne moraju svi nužno biti u glazbi, dapače, uvijek je netko tko je izvan svega toga.

U prijašnjim intervjuima spominješ kako ne možeš previše slušati druge jer se moraš fokusirati na svoje pjesme. Bojiš li se da ne budeš nečija kopija, odnosno da nešto nesvjesno ne pokupiš?

Naravno! Naravno da da. Zato i kažem, nekad kad nešto napraviš, možda ti zvuči „prepoznato“, pa prvo što pomisliš je: nadam se nisam ovo pokupila od nečeg što sam čula ranije. I tu onda obavezno šalješ i ispituješ: E, molim te, jel' ti zvuči ovo poznato? Jel' ti zvuči ovo poznato? U nadi, naravno, da nisi nešto preuzeo od nekog. Ali upravo ćeš iz tog razloga izbjegavati nekakva dubinska preslušavanja glazbe. U momentu kad radim vlastitu glazbu, mogu preslušavati tuđu glazbu, ali najčešće iz nekakvih tehničkih razloga. Znači, da čujem kako je netko negdje nešto napravio često i po pitanju miksa ili produkcije, odnosno kako ljudi traže rješenja za određene probleme. Više u tom smislu.

Imaš li, bez obzira na to, neke glazbene uzore?

Ma imam, imam. Tu će se uvijek naći ljudi kojima se divim. Ne bih možda nužno rekla u svakoj verziji uzori, ali definitivno ljudi kojima se divim. Njih je hrpa, a neki od njih su Justin Vernon, Sharon Van Etten ili Norah Jones. To bi bili ti neki top ljudi koje možda i najviše slušam u zadnje vrijeme. 

Jesu li oni svojom glazbom utjecali na tvoje stvaralaštvo?

Apsolutno, da.

Kako izgleda sam proces stvaranja pjesama? Imaš li možda neki ritual? Povlačiš li se u osamu?

Pa nemam. (smijeh) Nemam nikakvu špilju, nemam nikakav ritual... Mislim, sa svakim albumom sam radila drugačije do sad. Prvi je album sastavljen iz hrpe materijala koji su nastali u različitim vremenskim periodima. Drugi je nastao u kraće vrijeme, ali je drugačiji od prvog jer su prvo nastali tekstovi, pa onda glazba. Ovaj zadnji EP sam napravila djelomično povlačenjem u osamu. Trebalo mi je to zato što sam bila preopterećena nekim drugim stvarima i trebalo mi je da se maknem negdje sama na par dana. U ovom slučaju sam doslovce pobjegla na more, uzela par dana za sebe i radila. Budući da sam bila toliko uzbuđena da konačno imam vremena raditi na nekim materijalima, onda sam i radila kroz noć i otud je i došlo na kraju samo ime EP-ja. Ne znam, svaki put je drugačije. Iskreno, to me i veseli zato što onda imam osjećaj da se neke stvari mijenjaju. Nemam osjećaj ustaljenosti i to mi stvarno paše.

Tvoj prvi EP izlazi 2012. pod nazivom Days of Innocence. Je li riječ o pjesmama proizišlim iz dana „glazbene nevinosti“, glazbenog najčišćeg i početnog ili je riječ o nečem drugom?

Da. Povukla sam zapravo paralelu zbog jedne od pjesama koja upravo priča o djetinjstvu, ali je nekako djelovalo i kao dobra paralela s obzirom na to da je sve to uistinu onaj prvi, po meni, nevini materijal, pa sam ga samim time htjela zaokružiti i na taj način. Toliko se sjećam, ali sad veće detalje od toga... (smijeh)

Negdje stoji da je naslovnica tvojeg albuma Travelling zapravo fotografija koju si uslikala na putovanju dok si studirala u inozemstvu. Inspiriraju li te općenito putovanja?

Pa, da. Mislim, prije sam dosta više i putovala. Imala sam nekako više tendenciju: samo da je puta. Tako da u to vrijeme vjerojatno više nego sad. Sad svako putovanje, ako je prilika, više shvaćam kao neki odmor i ne bih ga više nužno vezala uz inspiraciju.

Što te onda inspirira za stvaranje glazbe?

Pa svašta. Od drugih grana, što mogu biti filmovi, do druge glazbe. Ali što se tiče pisanja i u tom smislu stvaranja glazbe, tu se možda najviše oslanjam na vlastita iskustva, viđenja stvari i svijeta oko sebe.

Tvoje su pjesme u velikoj mjeri emocionalno nabijene. Pogotovo kad je riječ o albumu Haze. Je li teško otputovati u te mračnije dijelove sebe, kopati po tome i onda to izraziti?

Sjećam se da su se pjesme s Hazea praktički izlile. To je nešto što sam morala na ovaj ili onaj način pretvoriti u album. Mislim da kad pjesme odsviraš dovoljno puta, onda one nekako izgube prvotno značenje. I to je s jedne strane i dobro jer mislim da kad bi morao stalno proživljavati neke stvari koje u prvom trenutku nisi uopće htio doživjeti, da bi to bila apsolutna noćna mora. Tako da, nakon nekog vremena, neka se značenja jednostavno promijene. U suprotnom ne bih samu sebe tjerala izvoditi nešto s početka i nanovo, a da mi je toliko nepodnošljivo.

Jesi li ikada imala zadršku prije javnog izvođenja neke pjesme zato što si ju smatrala prebliskom?

U biti, do trenutka kad krenem izvoditi pjesme, onda se potrudim da se takvo nešto ne dogodi. Ako osjećam da su toliko vezane uz mene, da su toliko revealing, onda se potrudim da taj dio profesionalno odradim, pa da se ne dovedem u situaciju da kao odjednom ne mogu. (smijeh) Mislim da bi to bio veliki problem.

Misliš li da svi albumi imaju u jednakoj mjeri Irene Žilić?

Meni je to, osobno, najteže reći jer ja ne mogu čuti svoje pjesme na način kao bilo tko drugi. Ne mogu gledati iz tog kuta. Mislim da je jedna stvar od koje se ne trudim, ali ni ne mogu pobjeći i kad bih htjela, boja vokala koja je jednostavno nešto što će me uvijek pratiti i vjerujem da će uvijek biti prisutno kao nešto što je dio mene. Ja se trudim neke stvari mijenjati ne samo iz želje da to bude drugačije i promijenjeno. Znači, ne promjena zbog same promjene, nego promjena koja proizlazi iz nečega što si naučio, želio isprobati i slično. Meni će bilo kakve promjene uvijek djelovati vjerojatno puno veće nego bilo kome drugom, ali trudim se mijenjati i učiti neke stvari i nadam se da se onda te stvari kroz glazbu i vide. I to je, recimo, neki moj cilj oko stvaranja.

Koji je cilj tebe kao umjetnice općenito? Što glazbom nastojiš postići?

Iskreno, cilj je i uživati u tome svemu, uživati u stvaranju, ali meni je bilo kakvo stvaranje glazbe i zabava, ali i velika prilika da naučiš jako puno toga i o sebi, o načinu na koji radiš i o drugim ljudima. Ja sam glazbu prvenstveno krenula koristi kao alat da se otvorim i da se oslobodim nekih strahova i da se natjeram da se dovedem u situaciju i borim sa situacijama kojih se uistinu bojim. To mi je, u biti, bila primarna ideja i nekako se to onda oblikovalo da sam uistinu shvatila koliko mi je pomoglo i koliko sam stvari uspjela na taj način mijenjati i naučiti i na kraju u njima uživati.

Osim što glazbom pomažeš samoj sebi, imaš li tijekom stvaranja u glavi relaciju svojih pjesama s publikom?

Hm, nemam. Kad stvaram ne gledam toliko, bar nemam osjećaj da gledam to na način kao: tko će sad što reći. Više krećem iz pozicije da ja budem zadovoljna s onim što radim. Naravno da ćeš uvijek imati neku dozu straha, ali ne smatram da me takve stvari trebaju ograničavati na bilo koji način u radu, pa se trudim onda to i izbjegavati.

Što je onda tebi najveći uspjeh? Koja je tvoja nagrada?

Moja je osobna nagrada nekakvo zadovoljstvo koje proiziđe kad vidiš da si nešto stvorio i kad stojiš iza toga što si napravio. I druga stvar, publika. Ljudi s kojima se uspiješ na taj način povezati i kad vidiš da ljudi reagiraju na nešto što si stvorio, to je jedan od, meni osobno, najvećih komplimenata koje sam dobila.

Uvijek dolaziš sa svojom gitarom. Bi li Irena Žilić bez gitare na pozornici bila ista Irena Žilić?

Pa ja se nadam da bi s obzirom na to da ću na novim materijalima vrlo vjerojatno u većini i u nekim kombinacijama svirati i synth. Tako da, morat ću. (smijeh)

Po struci si biologinja, uz to se ozbiljno baviš glazbom. To je zapravo spoj prirodnih znanosti i umjetnosti. Kako uspijevaš pomiriti te dvije profesije?

Što se tiče same glazbe, nemam osjećaj, bar ne sa zadnja dva albuma, nakon Travellinga, da su imale nekakvog kontakta u tom smislu. Ne povezujem ih na taj način. Zapravo, sad kad razmislim, nemam osjećaj da Haze ili zadnji ovaj EP imaju ikakve veze s biologijom ili s nečime drugim čime se još u životu bavim. Više se glazba u tom smislu nadovezuje na taj emotivni dio, pa vjerojatno zbog toga.

Bi li ikad napustila jednu profesiju u korist druge?

Pa vjerojatno bih. Smatrala bih se vrlo neozbiljnom reći i u jednom slučaju da ne bih. Ali mislim da glazbu kao glazbu, bavila se s njom na divlji način ili ne, ne bih napustila u smislu da se njome kompletno više ne bavim. Mislim da bi mi to bilo jako teško.

Neon wife je tvoj novi projekt s Lucijom Potočnik. Kako je došlo do toga?

To je korak na koji smo se Lucija i ja odlučile u vrijeme kad je ona krenula svirati u mojem bendu, pa smo shvatile da slušamo sličnu glazbu, da želimo isprobati slične stvari. Budući da slično razmišljamo oko tih nekih stvari i da ona zna stvari koje ja ne znam i obrnuto, mislile smo da bi se mogle na taj način upotpunjavati, puno toga naučiti jedna od druge, pokriti si međusobne nedostatke i uživati, prije svega, u svemu tome. Tako da je to jedna vrlo prirodna kolaboracija.

Što je suradnja s Lucijom dala novo što u dosadašnjem stvaralaštvu nisi imala. Što si to od nje naučila?

Drukčije gledati stvari i instrumente koje ja inače nemam, niti znam svirati i ne znam baš o njima puno, a pogotovo po pitanju basa. Nastojala sam shvatiti drugačiji način na koji ona razmišlja o glazbi. Ne znam, nekako smo se poklopile u tim stvarima da se uspijemo nadopuniti.

Za svoj si posljednji EP napisala  da je u njemu riječ o svim onim trenucima koji će nas natjerati da ponovno razmislimo o vlastitoj stvarnosti i vrijednostima. U kontekstu današnje situacije izolacije, do kojeg si ti zaključka došla? Koje su tvoje najveće vrijednosti?

(smijeh) Nisam išla toliko duboko s vlastitim vrijednostima. (smijeh) Šalim se. Pa, je, situacija je donijela da: 1. konačno uhvatim vrijeme i ne radim ništa. Drago mi je da sam dobila tu priliku ne raditi apsolutno ništa. 2. Stvari koje znaš, al nekako je opet lijepo i sam sebi priznati, a to je da koliko ti malo uistinu treba i s koliko malo možeš biti zadovoljan. To su bile nekako najbitnije stvari u ovim trenucima. Ono, naći vremena za sebe. Uistinu nisam bila jedna od onih koja je u tom momentu prionula poslu i stvarala. Meni je osobno ova situacija bila uistinu bitna jer imam osjećaj da sam se barem malo odmorila i ono kao: okej, ne moram nigdje, ne moram ništa. I to mi je bilo jako lijepo.

Bez obzira na to što si se odmarala i uhvatila vremena za sebe, spremaš li svejedno nešto novo u glazbenom smislu?

Pa za sada, u ovom trenutku, ne. Ali vjerujem da ću, budući da se stvari već i vraćaju u normalu i da ja osjećam da mi sad već treba prostora za krenuti raditi na nekim novim stvarima, kroz neko vrlo kratko vrijeme prionuti na posao i krenuti. Ako ništa, bar se igrati s nekim stvarima i isprobavati.

Jesi li u ovo doba izolacije pratila istupe glazbenika i njihove online projekte i je li ti se možda nešto posebno svidjelo?

Koliko sam primijetila, ljudi su odmah prionuli na posao i ubacili se u svašta. Ja mislim da sam se osobno više odmaknula od svega toga i imam osjećaj da sam više popratila druge stvari koje nisu imale nužno veze s glazbom. Od glazbenih stvari mi se jako svidjela Laura Marling. Ona je iskreno rekla: ja ne znam raditi ništa drugo osim ovog i ne znam baš ni svirati tuđe stvari, pa ću zato napraviti online sessione gdje je učila ljude svirati vlastite stvari i doslovce možeš naći lekcije kako svirati sve njezine albume. To je nešto što mi je bilo interesantno jer mi se činila kao vrlo simpatična ideja i, koliko sam shvatila, ljudi su je poprilično dobro prihvatili.

Što misliš o glazbenoj i kulturnoj sceni općenito u cijeloj ovoj situaciji? Jesi li optimistična?

Iskreno, ne znam što bih ti rekla. Mislim da je nekako krivo i loše za očekivati da će se stvari jako brzo vratiti u normalu. Mislim da neće. Mislim da će svi platiti cijenu toga što se dogodilo i da je to neminovno. Nemoguće je i teško opet sve poloviti kao da se ništa nije dogodilo. Tako da se nadam ne samo zbog glazbenika, već i čitavog tog sustava i hrpe ljudi koji rade na tome, na organizaciji događaja, da će se to nekako uspjeti izbalansirati. Ako ne do kraja godine, onda bar prvom polovicom sljedeće godine. Isto tako smatram da je teško biti spreman na te stvari, ali da samo moraš nastaviti raditi. To je to. Te će stvari teći dalje, bilo dobro ili loše, samo je na nama izbor što ćemo s tim napraviti.

Autorica: Petra Miloš