Publika i glazbeni kritičari često navode da ste najveći glazbenik na ovim prostorima. Kako je to biti najveći?

Pa, ja sebe ne smatram najvećim. Mislim da ima puno većih umjetnika od mene, ali lijepo je to što me smatraju najvećim. Popularnost je inače jako gadna stvar. Kad si jako popularan gube se granice gdje si ti svoj, žene te hvataju: ,,Evo ga!''...  Ali volim kad me hvale.

Na ovogodišnjem ste Rock&Off-u osvojili Iskonovu nagradu publike. Koja je razlika između današnje publike i publike prije tridesetak godina kada ste počinjali?

Prije je to bilo ovako: dođeš na koncert i svi šute. Nema tu nikakvog pljeska. Slušaju pjesme i ako si dobar onda te tako nagrade da ne možeš vjerovat', ali ako ne valjaš, onda te gađaju. Publika je prije više slušala glazbu, nije im bilo toliko do brijačine, nego su baš išli slušat'. Onda je pop kultura rock'n'rolla bila kultura! Danas je to više shit business.

Često čujem da rock glazba umire baš zbog starije publike koja ne želi dati šansu novoj sceni, već slušaju glazbu koja ih vraća u mladost i budi nekakve uspomene. Slažete li se da je tako ili mislite da je problem u današnjoj sceni?

Slažem se i s jednim i s drugim. Znam da postoje ljudi koji zaista gnjave, ali pazi, to je isto i do publike. U moje vrijeme se uvijek tražilo nešto novo. Ja u Zagrebu ne čujem i nitko me ne obavještava gdje se nešto novo događa. E to mi je bed. Nekad je postajao 101, ali stari 101. Bio je tu i Radio Student, mogao si čuti gdje svira koji novi bend, pa bi pustili neku pjesmu da se otprilike zna o čemu se radi. Mislim da su ova nova tehnologija i Internet sve pobrkali.

Danas je ljudima generalno pala koncentracija. Ne čita se više toliko, ne sluša se glazba koja zahtijeva puno pažnje... Mislite li da je i u tome problem?

Pa je. Živimo u siromašnoj zemlji, svi imaju problema. Ja isto imam problema... Želio bih otići na koncert da vidim bend koji će me ostaviti ''Ou! Jebote!''.

Vrijeme Vašeg odrastanja se dosta razlikuje od današnjeg vremena kad je djeci ipak nešto lagodnije živjeti. Nedostaje li mladima danas glad za promjenom, ili riječima Nenada Jankovića, ''utopijska slika svijeta'' da rade dobru glazbu?

Mislim da nedostaje, treba im malo više romantike.

Slušate li glazbu nastalu unazad nekoliko godina?

Slušam, ima super bendova. Budući da sam ja malo stariji, ne slušam toliko energičnu glazbu kao što sam nekad rokao. Čuo sam za neki novi bend Timber Timbre, odlični su. Zatim Queens Of The Stone Age. Dobro, oni su već matori. Ali svi moji idoli su umrli - Lou Reed, David Bowie, Leonard Cohen... Dobro, Iggy Pop je još živ. Još kad umre Nick Cave, odoše svi... Al' ima zanimljivih bendova, Kills su mi ostali u sjećanju. Uglavnom pratim scenu. Baš sam nedavno bio na Rock&Off-u. Tamo sam primijetio jednu djevojčicu iz Osijeka...

Akleu Neon?

Da, da, ona me se nekako najviše dojmila.

O njoj ste čak u više navrata govorili na Vašem Facebook profilu. Što Vas točno fascinira kod nje?

Bila je totalno drugačija i nova. Jednom sam gledao Jools Hoolanda i baš je jedna cura iz Kanade radila nešto takvo. Dobro, tu pomaže tehnologija, ali moraš imati nešto u glavi. Nisam baš razumio tekstove. Vidio sam još bendova, ali fali mi tu neka karizma i da vjeruješ čovjeku kad ga vidiš. Ne znam to objasnit'... Recimo, osamdeset i neke kad sam prvi put vidio grupu Grč, pjevač im je svirao gol. On je bio psihički bolestan, ali je čovjek ostavio auru na bini. Nešto se događalo. Bend je zvučao odlično, rulja je vrištala, pravi rock'n'roll.

Što ima strana glazba, a da mi to nemamo?

Nema tu neke razlike. Mislim da bismo se mi trebali više okrenuti svom naslijeđu. Recimo, u Bosni imamo sevdah. Kod nas se nisu baš potrudili oko narodne glazbe, tako da ja ne znam što je hrvatska narodna glazba. Ja sam iz Slavonije, kod nas su tamburu svirali samo Romi, ali kad se trebala napraviti kao neka nova, hrvatska narodna glazba, onda su tu tamburicu isfurali.

Što mislite o kritičarima i ljudima koji se trude promovirati scenu?

Njih duboko cijenim. Darko Glavan, Dražen Vrdoljak, Ante Batinović, Hido Biščević, Jurica Šiftar, Zlatko Gall, Miljenko Jelača i mnogi drugi. Oni su mi dali neke smjernice. Kad je Vrdoljak u emisiji ''Po vašem izboru'' puštao Give me danger od Stoogesa, eee! Ili, recimo, još se sjećam kad sam kod njega čuo Snow in San Anselmo od Van Morrisona. Ta pjesma mi je i danas mrak. Onda je bilo i štampe, kvalitetnog štiva. Branislav Rašić je u Džuboksu imao svoju kolumnu koja se zvala ''Pismo iz Londona'' i tamo je pisao o svim novim bendovima. To što si tamo pročitao, odmah si tražio da negdje čuješ. Kako ljudi danas slušaju na iPodu, mobitelu ili ne znam čemu, tako smo mi slušali na kazetama. Subotom su u emisiji ''Po vašem izboru'' bili albumi. Tako sam si snimio Ziggy Stardust, Kick Out The Jams, prvi album Stoogesa, ma gomilu albuma. Nick Cavea isto, još je tada bio mladac. Posuđivali smo si kazete, kad je netko išao u Trst, dali smo mu popis što da nam kupi. Bila je oskudica.

Danas je ljudima sve dostupno i servirano na pladnju. Mislite li da to dovodi do zasićenja?

Na Kosovu, recimo, nitko ne sluša narodnjake, bar ne kilnci. A kod nas dječurlija sluša narodnjake, to je užas. Dobro, ne ovi koji idu na faks. Pop muzika, kod nas i u svijetu se ne razlikuje baš. Recimo Beyonce, ona ima svoje nasljeđe Arethe Franklin i Roberte Flack, a naše se pjevačice oslanjaju na Micu Trofrtaljku, tak da je to sve isto. Meni je žao što to ne rade ljudi koji sviraju rock'n'roll. Na svom albumu Nuspojave dosta sam se bavio sevdahom, dosta sam slušao flamenko, korzikansko dvoglasje... Meni i narodnjaci puno znače, jer to je ono što je staro i što je ostalo. Ne bi bezveze ostalo. Nas u Vinkovcima nitko nije jeb'o, mogao si uspjet jedino ako si bio iz većeg grada. Onda smo čuli da se u Zagrebu otvorio klub Đuro Đaković, današnji Gjuro II. Dali smo im kazetu i zaboravili smo čovjeku ostaviti broj. Na sreću, to je bio Dubravko Jagatić koji je tu kazetu pustio na ''sto jedinici'', koja je tada bila još piratski radio. Kada sam prvi put čuo sebe na radiju, kao da sam hodao po oblacima. Nema više ni klubova, ne guraju ljudi više to. Da bar naprave neke konceptualne večeri, ''danas rokamo heavy metal, ovo, ono..''. U Americi i u Engleskoj imaš ljude koji obilaze klubove i traže nove bendove. Kod nas toga nema, to nije kul.

Prošle je godine Zdenko Franjić osvojio Rock&Off Nagradu za životno djelo. Između ostalih, on je vrlo zaslužan za probijanje Majki. Kako je došlo do suradnje s njim?

Čuo je naš prvi demo snimak koji je bio užasan. Taj studio je bio užas. Nismo mogli snimati svi zajedno pa je prvi snimao Korozija (bubnjar) i kako smo bili jako nabrijani, tako je on prebrzo svirao. Ali, Zdenko je vidio da tu ima nešto, čuo je tekstove i osjetio energiju. Sredio nam je svirku '86. u Lapidariju i tako je krenula suradnja. Tada je Zdenko našu prvu demo kazetu poslao u Ameriku, u časopis Maximum Rocknroll i jedna nam je djevojka napisala tako lijepu recenziju, baš nas je nahvalila.

Mislite li da bi glazbenici s vremenom trebali mijenjati svoj lirički i instrumentalni pristup glazbi?

Normalna stvar. Da ga jebeš, bilo bi smiješno da ja glumim isfrustriranog tinejdžera. Ja sam bolesni starac. Dobro, nisam starac, ali tu sam, pred vratima. Trudit ću se do koliko budem mogao da izdajem što bolje albume, do kraja života.

Trentno se bavite samo glazbom. Jeste li razmišljali da počnete pisati poeziju?

To mi svi kažu: ,,Daj da ti štampamo zbirku poezije!''. Ali ja te pjesme radim na različit način, na primjer, ova zadnja je samo izašla iz mene. Samo je na licu mjesta izašla. Kasnije je Mario snimio aranžman, a nakon toga smo snimili spot, i to je to.

Govorili ste da vam je snimanje spota išlo glatko i da su svi napravili odličan posao. Volite li snimati spotove?

Mrzim. Mrzim!

Zašto?

Ne znam, MTV mi je zgadio sve to.

Zašto je danas gotovo nužno snimati spotove kako bi se izvođači probili?

MTV. MTV je killer. MTV je ubio rock'n'roll!

Što mislite o modernom načinu stvaranja glazbe, odnosno korištenju računala i raznoraznih programa za stvaranje zvuka? Mislite li da to pozitivno utječe na kreativni proces glazbenika ili obrnuto?

Sve pozitivno utječe! Bitno je što imaš u glavi, nije bitno s čim to radiš, samo da ti isfuraš ideju. Možeš udarati po stolu, da ti cvrkuće kanarinac i da ti nešto pjevaš. Uopće nije bitno. Samo neka dobro zvuči. Danas postoji toliko albuma koji su dobili Grammyja, a snimljeni su u spavaćoj sobi. Sve je tako moćno da ti ništa ne treba. Samo što smo mi staromodnija škvadra i volimo da to rukne!

Prije desetak godina u jednom ste poznatom intervjuu izjavili da na Internetu ima ''80% smeća i 20% cvijeća'', te da se ne želite brčkati u smeću. Već neko vrijeme imate Facebook profil. Zašto ste ga otvorili i mislite li da se danas može živjeti bez Interneta?

Otvorio sam ga zbog 20% cvijeća. Može li se danas živjeti od Interneta? Hm... Pa može, ako se prije moglo, može se i danas. Kužim nove generacije koje su odrasle s Internetom. Tako je meni s televizijom. Na primjer, moj stari. Ne treba njemu televizor, on je odrastao bez njega. Kupio ga je '68. i sjećam se da me budio kad su se ovi spuštali na Mjesec. Ako su se spuštali... Ja sam s tim odrastao i ne mogu zamislit život bez televizora. Zapravo mogu, sad mogu. Sad sam mator, mudar i promućkao sam glavom. Moglo bi se, moglo bi se bez svega.

Sjećate li se svoje prve probe s Majkama? Kako je uopće došlo do Majki?

Ja i Kilmister, basista, smo dugo vremena imali ideju da napravimo bend.

Kako ste njega upoznali?

Išli smo u istu srednju... Ne, ne! Sve supkulturalne skupine su imale svaka svoj kafić, parkić,ugao i tako... Mi pankeri smo se skupljali u jednom parkiću kod kina i tamo smo se upoznali. On je svirao bas i pala mi je ideja na pamet da osnujemo bend. Imao sam ja do tad nekih bendova, ali to je bio užas.

Kako ste ostale našli?

E, to je bio problem. Prvo smo gledali ''što nam prvo treba''.  Prvo nam je trebao bubnjar. Sva sreća pa je tu bio Korozija koji sad živi u Americi. On je tad svirao u grupi Satana Panonskog i to mu se nije sviđalo pa je prešao kod nas. Onda gitarist, Marin Pokrovac. Njega sam znao od prije. S 14 godina smo imali duo Debili. On je imao mađarsku akustičnu gitaru s pick-upom i Orkan pojačalo, a ja sam udarao na onom Kisko octu, grozno, ali ljudi su nas super prihvatili. Mi smo pičili svoje stvari.

Kad je nastala prva pjesma Majki?

Ja sam napisao jednu pjesmu, ne za Majke, nego za jedan bend mog prijatelja. Oni su se furali da su jedini glazbenici u Vinkovcima koji znaju svirat'. Onda sam im napisao jednu pjesmu koja je bila gradski ''hitić'', vrtila se po radiju i tako. Kilmisteru i meni je bilo potrebno da netko roka k'o Stooges, Motorhead, Doctor Feelgood... Znači, energija! I daj nam samo nekog gitaristu da malo zavrti k'o Chuck Berry, i tu smo našli Dusparu. On je brzo napredovao, iako je bio gotovo nepismen. Zapravo je bio bubnjar, ali je bio jako talentiran, svirao je sve živo. Nije baš bio ni muzički pismen, govorili smo mu što da sluša i kako da svira. A Marin Pokrovac je bio školovani gitarist, tako da smo imali dobru ekipu. Međutim, Marin je poginuo pa je došao drugi gitarist. Onda su počeli brijat na Hare Krišnu.

Tko točno?

Duspara. Onda je počeo vući i druge. Što je najgore, on nije otišao zato što u to vjeruje. Otišao je zbog rata. Mene nisu htjeli primiti, a on je otišao da se sakrije.

U više od 30 godina karijere promijenili ste veliki broj suradnika i postava Majki. Je li teško pronaći stalne suradnike?

Da. Pogledaj sve bendove. Recimo, The Clash '77.-'82., MC5... Bendovi su jako zajebani zato što su u njima sve nekakve ličnosti i to su klinci. Nisu još dovoljno zreli, brzo dođe do frke i zasićenja. Ja sam, recimo, bio lud za albumom The Idiot od Iggy Popa, a oni su htjeli biti Guns'n'Roses.

Surađivali ste s raznim glazbenicima tijekom Vaše karijere. Koja vam je najdraža suradnja do sada?

Marko Križan. I ova ekipa koja svira sa mnom. Čak i ekipa koja je svirala na Teškim Bojama. Svaka ekipa ti je kul. Dobro, postoje neki ljudi koji ti stalno odlaze i dolaze i odlaze i dolaze...  Ti ih trpiš dok ne popizdiš. To se dogodilo mom gitaristu. Glede Marka Križana, on je na mom prvom albumu Srce sve odsvirao osim gitare. Gitaru sam ja svirao.

Kako je izgledalo snimanje prvog albuma?

Nama je prvi album snimio nitko drugi nego Nikša Bratoš, kod Želimira Babogredca u studiju blizu Vinkovaca. On nam je dao svoj studio vrlo povoljno, kao klincima iz Vinkovaca. Sad mi je on direktor. Onda je on dao Nikši da se na nama malo uči producirat' i odradio je super posao.

Ove ste godine osvojili Iskonovu nagradu publike. Mislite li da je to zato što šira publika ne poznaje novu scenu?

Ne znam. Ja sam ovako predložio dečkima: ,,Dečki, toliko smo nagrada osvojili. Ajmo ovu dati ovima ispod nas.''. I neće...

Koliko Vam znače sve silne nagrade koje ste pobrali?

Ma ništa. Ništa od toga nije kod mene. Meni to ne treba. Sve te nagrade, pogotovo Porin, su nekakva reklama, neki sajam. Tamo se ljudi sastaju i dogovaraju suradnje.

Što imate za poručiti svojoj publici?

Želim im reći da sam se toliko zaželio svirke! Ne sviram više od pola godine, tako da sam već lud! Sad imam koncert početkom osmog mjeseca u Šibeniku i ne mogu dočekat'. Samo poručujem da će eksplodirati sva energija koja se nakupila do sada!

Autor: Zvonimir Mijatović