Živite i stvarate u Rijeci koju se često percipira kao grad sloge, topline i podržavanja različitosti. Je li to uistinu tako? Što Vam je Rijeka dala, a da mislite da nijedan drugi grad to ne bi mogao?

Teško mi je govoriti koliko je bitnu ulogu Rijeka odigrala i u mom životu i u mom stvaralaštvu. Ja nekako vjerujem da bi stvari bile vrlo slične i da sam rođen i da sam odrastao u nekom drugom gradu, a možda i ne bi. To nećemo nikad saznati. U svakom slučaju, Rijeka je imala tada zvukom, ali i medijskim pristupom nekakvu getoiziranu scenu u odnosu na ostatak Jugoslavije. Te se pjesme riječkih bendova nisu puštale toliko kao zagrebačkih, beogradskih ili sarajevskih na televiziji i radiju i nisu se mogle čuti u prime timeu, ali se po nekakvim studentskim stanicama, u studentskim časopisima to moglo pratiti. Meni je kao klincu to bilo puno zanimljivije i tada je bez interneta način učenja bio ono „uši na uši“. Tako da sam zapravo boravio puno vremena ispred garaža i prostora gdje vježbaju tadašnji poznati riječki bendovi, kao Paraf ili Termiti ili manje možda važni kao Kaos ili Mrtvi kanal, Sikters ili Ogledala, da bi nešto upio i naučio. Palach je tada bio klub koji je gotovo svakodnevno imao određene zabavne i edukativne programe i svašta se tu moglo vidjeti, čuti i naučiti. Čak sam u jednom periodu života maltene živio u tom klubu. Doma bih došao samo odspavati par sati i već ujutro bih bio tamo na cugi družeći se s prijateljima, uglavnom glazbenicima, ali i drugih umjetničkih smjerova. Bilo je to, kao i drugim gradovima, nekakva točka okupljanja. Tako da, Rijeka je odigrala sigurno bitnu ulogu za mene jer učiš od onoga što čuješ i vidiš, ali, kažem, ne znam za drugo, pa je meni ovo moje najbolje. Uglavnom, Rijeka je bila vrlo šarolik grad i možda je za razliku od ostalih gradova u tadašnjoj Jugoslaviji, upravo ta miješanost bila njezina posebnost i u svakom bendu bi, ne znam, gitaru svirao netko iz Srbije, pjevač je bio iz Rijeke, gitarist je bio iz Bosne i Hercegovine i to je zapravo bilo zanimljivo. 

Svatko je donio sasvim drugačiji mentalitet i iskustvo, pa odmah i nekakav senzibilitet u radu i te pjesme su bile smjesa svih nas zajedno. Da, u svakom slučaju, bilo je zanimljivo u to vrijeme.

Tko / što je odigra(l)o najveću ulogu za ozbiljno bavljenje glazbom?

Kad sam išao u vrtić dolazili su nas posjetiti studenti tadašnje riječke Likovne akademije da vide što slikamo. Dali su nam određenu temu i ja sam po njihovom mišljenju imao najuspješniji rad. Crtao se nekakav život pod morem, kol'ko se sjećam, i ta moja mašta ih je zaintrigirala i oni su pitali tete iz vrtića da bi ja, naravno uz pristanak mojih roditelja, proveo s njima jedan dan na Akademiji. Oni bi mi pokazali nekakve slike, kako to izgleda i uopće kako oni žive i rade. Moji roditelji su dali pristanak i jedan dan su došli studenti po mene, dvije djevojke, i odvele me da provedem dan na Akademiji s njima. Tada sam mog'o imat' 4, 5 godina maksimalno. One su me zapravo provele kroz cijelu Akademiju, vidio sam kako kipare i kako studenti kiparstva rade po modelu, vidio sam replike određenih poznatih umjetničkih djela, objašnjavali su mi određene stvari, educirali me o nečem (kol'ko možeš tako malo dijete educirati), al ono puno važnije od svega toga – probudili su u meni nešto što mi je do tada bilo nepoznato. Ovo je bio moj nekakav prvi susret s umjetnošću i to me do te mjere šunulo po glavi da, kad sam se vratio u vrtić, nakon tog dana stvari više nisu bile iste niti sam ja bio isti. Dogodilo se i to da sam na neki način bio i izdvojen od ostatka grupe jer su svi bili svjesni da sam ja nešto vidio i doživio što oni nisu. Ne radi se o tome da sam ja bogatiji od njih financijski ili bilo što drugo, ali sam bogatiji za spoznaju koju oni očito nisu mogli dobiti ili podijeliti sa mnom. Ja bih najradije, naravno, volio da su svi bili sa mnom iz moje grupe, ali to tad nije bilo moguće. Uglavnom, ja zapravo cijeli život na neki način ganjam taj trenutak i pokušavam si urediti život da zadržim taj osjećaj koji sam dobio tog dana. Kako za sad stvari stoje, poprilično sam uspješan u tome.

U tom kontekstu, čak ste studirali likovnu umjetnost. Ide li to u Vašem slučaju ruku pod ruku s glazbom i kakav je danas Vaš odnos prema likovnoj umjetnosti?

Da, studirao sam likovnu umjetnost. Nažalost, sve manje slikam jer nemam vremena. Glazba mi na neki način puni sve potrebe i rupe koje eventualno imam u sebi, tako da sve manje osjećam potrebu za baviti se nečim uz glazbu. U jednom periodu života je glazba bila dosta uska jer sam ja vjerojatno bio uzak. Međutim, kako sam si na neki način dozvolio da učim od pametnijih i boljih, onda su se otvorila i neka nova područja i neka nova vrata i glazba se pokazala kao čudesna. Pokazale su se sve čudesne mogućnosti glazbe, sva njena ljepota i automatski je manja potreba za bilo čime sa strane.

Bez obzira na zaokupljenost glazbom, tu je i Vaša uloga u filmu „Zbog tebe“ Anđela Jurkasa i kazališna uloga Tiresije u „Antigoni“ Teatra Ulysses. Kakvo je bilo iskustvo okušati se u nekim drugim umjetničkim poljima?

Da, često radim s Ulysses Teatrom i s Radom, Lenkom i Duškom. Osim što glumim u predstavi koja gotovo svake godine ima određeni broj repriza, radio sam i glazbu za jednu predstavu s njima. Isto tako radio sam glazbu za dosta predstava svojevremeno u Zagrebu. Radio sam glazbu i za jednu emisiju na HRT3. Takvi izazovi daju glazbeniku jednu drugu dimenziju jer ti onda sam doma možeš zaroniti u nekakva druga područja. Ne moraš nužno razmišljati o tome kol'ko pjesma traje, 'oće li je radio uopće vrtit' ako traje iznad 3, 4 minute, kakvo će biti pjevanje, nego pjevanja u tom slučaju niti nema, i ja se na neki način mogu odmaknuti od sebe kao pjevača, kao performera, zaroniti u neke druge vode, istražiti neko drugo područje i to je vrlo vrlo zanimljivo. Glumio sam u više filmova, čak i u crnogorskom filmu, a glumio sam, još kao klinac zapravo, i u jednom od prvih, ajmo reć', umjetničkih hrvatskih filmova „Mondo Bobo“. Glumio sam glavnu ulogu u riječkom HNK u „Dami s kamelijama“ Damira Zlatara Freya. U svakom slučaju, to mi služi da bi sebe naučio određenoj disciplini koju onda mogu primijeniti i u glazbi i u nastupima, ali služi i zabavi. Zapravo je to sve nešto što mi život čini zabavnijim, uzbudljivijim i onda se, naravno, čovjek i glazbi koja mu je jedina i najveća ljubav, vraća svaki put s nekim novim iskustvom i s novom potrebom da se ponovno svira. Tako da mislim da je dobro istraživati i imati stalno neka nova iskustva. I sada pripremam jedan konceptualno audio-vizualni projekt– Joyceova Soba – koji će ovog ljeta biti u sklopu Ulysses Teatra. U svakom slučaju, nastavit ću u tom pravcu. Nemam se namjeru na neki način uskratiti ili svjesno odbiti određena nova iskustva koja mi se pružaju, tako da, volio bih u budućnosti više surađivati ako bude prilike i s raznim kazalištima i s filmovima kol'ko je to u Hrvatskoj, naravno, moguće.

Koja je najveća promjena u ovih 30-ak godina karijere (i Vas kao osobe i Vas kao umjetnika)? Ima li je uopće? Kako se ta promjena odražava na Vaše stvaralaštvo?

Pa moram reć' da se ta promjena nije dogodila možda na van, al' se dogodila meni u nekakvom stavu prema onome što radim.

U prvoj polovini svog puta nisam razmišljao o posljedicama toga što radim, niti toga što pišem i često bi se dogodilo da određene stvari ostaju i idu zato što dobro izgledaju ili dobro zvuče. I to bi ujedno bilo to. Danas je to nemoguće. Što ne znači da je to bolje na van. Postoje sigurno ljudi koji su se poistovjetili s pjesmama iz određenog perioda i činjenica da im ja kažem da ne znam o čemu te pjesme govore, niti su pisane s nekakvim dubljim promišljanjem, nije ni plus ni minus. I stvarno nije jer se neke stvari događaju i na nekim drugim levelima i čovjek ih napravi nesvjestan što je točno napravio, nije ni bitno. Međutim, u ovom zadnjem periodu meni je to bitno. Meni je bitno da znam o čemu je određena pjesma, zašto je pišem i automatski znam što ću, do kuda ću ić' ili kako sam ja to zamislio i uglavnom ne odstupam od toga do samog završetka. Pjesma nekad uspije, nekad ne uspije, pa ni ne iziđe, ali to je to. Mislim, razriješio sam sa sobom dosta dilema i stvari i u zadnjih desetak godina pokušavam nadoknaditi onu nekakvu... ma ne bahatost, ali nekakvu svoju misao da sam najpametniji na svijetu i da dovoljno toga znam i da nema potrebe da više čitam, slušam ili vidim. Međutim, evo, zadnjih desetak godina stvarno sam obišao toliko izložbi, pročitao toliko časopisa, toliko knjiga, upoznao se s Radom i velikim brojem umjetnika, tako da pokušavam stvarno nadoknaditi sve propušteno i učeći o drugim ja zapravo učim o sebi. Tako da sam, ajmo reć', u zadnjih deset godina upisao ponovno nekakvu životnu školu. Kažem, što se same glazbe tiče to ne mora za pjesme značiti da će one zbog toga biti bolje ili lošije, ali znači meni.

Nakon cijelog glazbenog puta za koji se već sad može reći da je bio vrlo bogat i raznolik, možete li reći da ste ispunili svoj cilj kao glazbenika i koji je on uopće bio?

Ajmo reć' da je ovo istraživanje što o sebi, a što o svijetu oko sebe i ono vjerojatno neće biti završeno nikad i ja vjerojatno u potpunosti neću nikad biti zadovoljan s onim do kud sam stigao i što sam naučio, pa tako ni s onim što sam stvorio. Što ne mislim da je loše. Mene u svakom slučaju najviše veseli proces stvaranja. Ako nekog veseli proces stvaranja, onda nema tome kraja i ne postoji nekakvo finale u kojem se odlučuje dal' je netko zadovoljan ili nije. Ja sam zadovoljan svojim životom, veseli me ovo što radim, ne bih se s nikim mijenjao i mislim da je stvarno blagoslov raditi i živjeti od onoga što ujedno i najviše voliš. Ja bih, naravno, u nekakvom zamišljenom svijetu kad bi to bilo moguće, sigurno sve ovo radio i da nemam od toga ikakvu dobit. Tako da, mislim da su stvari, pa gotovo idealne. Naravno, postoje dani i mjeseci kad nije lako (prvenstveno u financijskom smislu), ali nekad nije lako ni u tome kad ne možeš doći do onoga do čega bi htio i to ne zvuči dovoljno dobro i ne zvuči onako kako si ti to zamislio. Onda, naravno, postoji ta potraga za nekakvom prvobitnom idejom i tu može biti nekih trenutaka kad je čovjek nezadovoljan sobom i svojim mogućnostima, ali ako je čovjek spreman učiti, ako je dovoljno otvoren, naći će se način da se i to nauči i krene dalje.

Što svojom glazbom nastojite ostvariti / postići i imate li pritom na umu recipijenta ili ona pomaže u nekom pogledu isključivo Vama kao individui?

Nemam, ne zamišljam krajnjeg konzumenta te pjesme dok radim pjesmu. Nekad nastane tekst neovisno o glazbi i onda se dogodi da glazba nastane koji dan kasnije i, eto, poklope se i pašu jedno drugome. Nekad se dogodi jedno i drugo gotovo istovremeno, a nekad se dogodi da glazbu imam, pjevušim na nekom izmišljenom engleskom jeziku ili turskom čisto da bi ta skica dobila neki duh i da otpjevam glavnu melodiju, a tekst se onda piše ili uglavi u samu pjesmu kasnije. U svakom slučaju, nemam publiku u glavi dok se pjesma radi. Pjesma se radi iz potpuno drugih razloga i pobuda. Nekad su to nekakvi dublji razlozi, nešto što se akumuliralo u meni ili neka tema o kojoj jednostavno želim progovoriti, ustvari, imam potrebu napraviti pjesmu, a nekad nemam ni potrebe niti nekakvog dubljeg razloga, nego se, svirajući ili radeći glazbu, zabavljam, tj. igram na neki način i to je nešto što me ispunjava i iz toga isto nekad nastanu meni važne stvari. Al' kažem, razni su razlozi. O publici mislim u trenutku kad je pjesma gotova. Onda, naravno, razmišljam na koji bi način to mogao prezentirati. Gdje da opće tu pjesmu pustimo i da li da na tu pjesmu snimamo spot ili da ju stavimo zadnju na budućem CD-u. Na taj način razmišljam tek kad je pjesma gotova, a prije toga, stvarno ne.

Uplest ću jednu crticu iz vlastitog života. Naime, negdje na prvim satovima hrvatskog jezika u srednjoj školi prilikom objašnjavanja odnosa književnosti i zbilje i tumačenja nužnosti pronalaženja autobiografskih elemenata u umjetničkom djelu, profesorica je istaknula Vašu pjesmu Odlučio sam da te volim kao izvrstan primjer toga. Ta mi je situacija ostala u sjećanju i danas, 10-ak godina nakon što se to dogodilo. Jesu li Vaše pjesme uistinu odraz nekih stvarnih promišljanja i stvarnih događaja?

Da, pjesme su stvarno odraz stvarnih promišljanja i stvarnih događaja. U nekim pjesmama je to u manjem omjeru, u nekima gotovo u potpunosti. Ne postoji pjesma u koju ja nisam unio nešto iz privatnog života. Nekad se desi da je pjesma pisana u prvom licu, a zapravo me za pisanje, za temu te pjesme potaknuo možda život nekog prijatelja, neki događaj koji se dogodio nekoj meni bliskoj osobi, a ja ispjevam u svom liku. Isto tako se nekad dogodi da namjerno prikažem da pjevam o nekom drugom, a zapravo se tema pjesme i sve o čemu pjevam dogodilo upravo meni. Nekad su i rečenice koje koristim u pjesmama rečenice iz našeg obiteljskog, tj. privatnog života. Teško mi je razlučiti, 

teško mi se odmaknuti od toga niti želim. Mislim da svrha pjesama i je to. Tako da nemam namjeru ni bježati od toga.

Pročitala sam da je „Kundera“ nastao na Žumberku u nekoj vrsti izolacije. Je li Vam za stvaranje potrebna osama?

Što se Kundere tiče, moram odmah reć' jednu istinu. Kundera nije rađen na Žumberku. Kundera je sniman na Žumberku. Bend je otišao u izolaciju i tamo smo snimili taj album, međutim, pjesme su nastale ranije. Većinu pjesama sam napisao kod kuće, na putu ili negdje drugdje, ali uglavnom u takvoj situaciji. Onda smo te skice s raznih medija (neke na snimalicama, neke su već imale demo oblik, neke su bile snimljene čak na mobitel samo) ponijeli na Žumberak i tamo ih uobličili. Bend je svirao uživo, mi smo tamo zapravo imali probe. Tekstovi i osnova pjesama bi nastali na akustičnoj gitari ili uz klavir, a onda smo si tamo dozvolili dati im neki novi oblik i odsvirati ih i uobličiti na neki nov način. U svakom slučaju, na Žumberačko gorje smo otišli zato što tamo nije bilo signala za mobitel, zato što smo tamo bili sami, izolirani od ovog ludila, tempa i društva. I da bi ploča imala neku svoju zasebnost, svoj zvuk, ne u autorskom smislu, nego baš svoj zvuk, mislim da je bilo potrebno otići iz, nazovimo to, civilizacije, da bi se mogli u potpunosti posvetiti glazbi i 24 sata promišljati i raditi isključivo na tome.

Kako općenito izgleda proces nastajanja pjesama?

Pjesme nastaju, pa čak nekad i u potpuno kaotičnim trenucima, ali kažem, pjesma može nastati vrlo brzo i u čudnim situacijama, ali nakon toga predstoji puno veći posao, a to je kako tu skicu snimljenu na brzinu na mobitel i na neku snimalicu uobličiti, obojati i dati joj nekakav konačan oblik. Za to je stvarno nekad potrebno odmaknuti se od svega. Pjesma može biti proizvod trenutne inspiracije, ali sve ovo ostalo ne može biti. Sve ovo ostalo se radi promišljajući i čovjek mora sjesti i razmisliti, pa tek onda napraviti. Znači, ne postoje dva ista procesa nastanka. Svaka pjesma je nastala na potpuno drugačiji način i obično i na drugačijem mjestu. Neke nastanu u kombiju, neke nastanu usred noći kad se čovjek probudi, pa ne može više spavat', a neke nastanu ujutro kad maloga odvedem u vrtić. Tako da... Kad čovjek radi dosta, ja sam si u jednom periodu bio odredio (sad je malo teže zbog klinaca) osmosatno radno vrijeme svaki dan i kad čovjek krene raditi, onda se dogodi odjednom da iz faze gdje se mučiš s jednom pjesmom mjesec dana dođeš u nekakvu radnu fazu, motor se zagrije, ti kreneš raditi s lakoćom i stvari se odvijaju puno lakše. Kad čovjek malo radi, onda je sve nekakav problem.

Smatrate li album „Žena, dijete“ svojim najvećim uspjehom i „kultnim“ albumom kako ga mnogi nazivaju?

Da, „Žena dijete“ je u odnosu s publikom bio vjerojatno nekakva prijelomna točka. Ja ga ne smatram svojim najvećim dostignućem. Uvijek me najviše veseli ono što trenutno radim i zapravo sam jedino tome i posvećen. Sve ono što je bilo otpije mene uopće ne zanima, pa tako me ne zanima previše ni sam album „Žena dijete“. U svakom slučaju, priznajem da je to odigralo vrlo važnu ulogu i da će vjerojatno i ostati zapamćen kao naš najveći uspjeh, tj. nekakva moja krajnja točka. Međutim, kod takvih stvari se poklopi puno stvari. Poklopi se trenutak, cijela scena, stanje na toj sceni, situacija u kojoj se nalazi država, odnos te glazbe prema onome što je trenutno u glazbenom trendu u svijetu i možda potreba medija za nekim novim licima i eto, kad se sve to poklopi dogodi se tih pet minuta slave o kojima ljudi pričaju i taj album bude proglašen albumom desetljeća ili najboljim albumom u Hrvatskoj. Međutim, stvar je u tome da je pitanje da li bi taj album samo godinu dana ranije ili samo godinu dana kasnije pobrao takav isti uspjeh i takve nagrade i da li bi ga ljudi primili na isti način.

„Moja voda“ je pjesma koja Vas je u očima publike znatno obilježila. Smeta li Vas takvo, ponekad površno, povezivanje s jednom pjesmom i to pjesmom iz najmlađih dana?

Što se „Moje vode“ tiče, smetalo me prije, ali sad s obzirom da je prošlo toliko godina imam nekakav gotovo objektivan stav prema svemu tome. Mislim, nemam što. Čovjek se pomiri s određenim stvarima i, naravno, nakon te pjesme imao sam strašnu potrebu da ljudima kažem: čekajte, pa vidite, pa imam ja i boljih pjesama, pa nemojte ljudi, ne griješite dušu, ali sada je okej. To je tako. Ne razmišljam više o tome uopće. Tu pjesmu izvodimo kao bilo koju drugu. Ona je dio našeg koncertnog repertoara, svjestan sam da me dio ljudi prepoznaje isključivo po toj pjesmi i da bih mogao na miru raditi dalje, morao sam razriješiti neke stvari sa sobom. Tako da, nemam se namjeru više opirati tome. Nema smisla, napokon.

Stojite li danas čvrsto i neporecivo iza svih svojih pjesama?

Pa, na van stojim čvrsto i neporecivo iza svake svoje pjesme. To je k'o obitelj. Da me netko sad pita i da treba braniti u odnosu na nekoga tko me okružuje, nekog izvana, da, stojim čvrsto. Međutim, u odnosu na samog sebe, ne. Naravno da ne. Svjestan sam da sam neke pjesme napravio površno, da su neke pjesme ofrlje napravljene, čak i napisane. Svjestan sam da su neki tekstovi rađeni lijevom rukom i da sam popustio u nekim stvarima. 

I dan danas mi nije jasno kako su mi neke stvari prošle, ali nitko nije savršen, pa ni ja. Tako da ima pjesama koje su čak i ostvarile nekakav uspjeh i možda mi omogućile da danas budem tu gdje jesam, što ne znači da sam ja zadovoljan s njima ili da stojim iza njih. Ali evo, kažem, ovako gledano generalno, naravno da stojim iza svih svojih pjesama.

Možda je to pogrešan dojam, ali čini se kao da Urban iz doba Laufera ne bi razmišljao o filharmoniji s kojom je surađivao. Kako je došlo do toga?

Da, Urban iz Laufera vjerojatno ne bi razmišljao o filharmoniji, ali Ubran iz Laufera ne bi razmišljao o puno toga i dozvolio bi ga da nekakva želja i limiti koje ima i nekakve sebi zadane granice sprječavaju da zaroni dublje u glazbu i da istražuje. Sve ima svoje zašto i svako vrijeme nosi svoje. Tad sam bio klinac i dobro je da sam bio takav i dobro je da sam se bunio protiv svega i da su mi išli svi na živce, stariji glazbenici pogotovo, kao što vjerojatno ja sad idem klincima na živce. To je nekakav prirodan proces. Glazba je predivna stvar i ne mogu si dozvoliti takvu glupost da je svrstam u jednu određenu ladicu i da iz nje ne izlazim. To bi bilo suludo. Ono, stvarno. Tako da, svaki izazov vezan za glazbu, sve što me može nečem novom naučiti, sve što mi može otvoriti neka nova vrata ja prihvaćam ovaj čas. Nismo surađivali samo sa Zagrebačkom filharmonijom. Imali smo suradnju i s Riječkom filharmonijom. Tada je to Alan Bjelinski radio s nama. Imali smo isto tako s Riječkom filharmonijom jedan koncert gdje smo nastupali uz još neke riječke izvođače. Hoću reći, nije to bilo jednom i nije se dogodilo slučajno. Ovaj je put s Antom Gelom bilo drugačije i mi smo bili zreliji i možda spremniji napraviti jedan korak dalje, ali postojala je neka potreba još prije da se pokaže da te pjesme imaju ruho određenog glazbenog pravca. One možda zvuče trenutno kao pop rock pjesme, ali one u svojoj bazi nisu takve i kada bi ljudi čuli određene naše pjesme na akustičnoj gitari ili onakve kakve su one kada nastanu, shvatili bi da je iz te točke moguć bilo kakav razvoj događaja. Te pjesme bi mogle poprimiti razna ruha. Mi, naravno, biramo ono koje nam je najbliže, koje nekako najviše paše našem senzibilitetu, pa one dobiju oblik kakav dobiju. Međutim, pjesme kao pjesme su, kad nastanu, slobodne zapravo. Raditi s filharmonijom mi je bilo bitno zbog toga da pokažem da su te pjesme van takvih granica i da one mogu otići puno dalje nego što ljudi misle da mogu. I drago mi je da je ploča s filharmonijom određenim ljudima upravo to i dokazala i tek sada su zapeli za određene pjesme i rekli: pa ovo je predivna pjesma! Hoću reći, bitno mi je da na neki način pjesmu maknemo iz tih okova u koji je mi sami stavimo. Takve stvari su bitne, evo, ako ništa drugo, zbog pjesama da bi one dobile nekakav vanvremenski oblik i da bi, ja vjerujem, na takav način, ostale duže zapisane.

U svojoj ste dugogodišnjoj karijeri osvojili mnogo nagrada za svoje stvaralaštvo. Konkretno, ove ste godine osvojili Rock&Off nagradu za pjesmu godine i 5 Porina, među kojima je također onaj za najbolju pjesmu godine. Istaknuli ste da Vam je taj Porin možda najdraži od svih koje ste dobili. Zašto? Znače li Vam takva priznanja?

Da, još iz faze Laufera kad smo dobili Porin za najbolji alternativni album nekako se dogodila situacija da gotovo svaki naš album ili svaki naš uradak dobije određenu nagradu. Nekad to možda nije Porin za album godine ili za rock album, ali nagrade nam / mi na neki način dođu, pa čak bile to nagrade za suradnju ili što god. U svakom slučaju, nije nešto što se tako rijetko događa. Ove godine smo dobili i Rock&Off nagradu, da, a i Porin za najbolju pjesmu godine što je meni posebno važna nagrada zato što joj se, k'o prvo, nisam nadao. Nisam uopće mislio da je tako nešto moguće i zapravo nisam o tome ni razmišljao. Drugi razlog je taj što je pjesma razlog bavljenja ovim čime se bavim. Razlog bavljenja ovim čime se bavim sigurno nije koju ću košulju obuć' na koncert niti jesam li se obrijao ili nisam pred nastup, a razlog nije ni da radim fotografije, a nije ni intervju. Znači, razlog za bavljenje glazbom je glazba. Razlog za bavljenje glazbom je pjesma i nagrada za pjesmu godine meni kao autoru ima posebnu težinu. Vjerujem, svakom autoru.

Imam osjećaj da ste s Iskrom povezani na nekoj dubljoj razini...

Svaka pjesma mi je važna, a ova je važna zbog toga što sam tu pjesmu posvetio svome sinu, imajući na umu da nisam uspio na kraju porazgovarati sa svojim ocem prije njegove smrti, i nekako sam htio svom sinu reći nešto misleći zapravo na to što bih ja volio da je meni moj otac rekao. Onda se dogodila suluda stvar da sam ja, da bih to učinio nekako univerzalnim, tu pjesmu umjesto dječaku pjevao djevojčici i kada je pjesma nastala i kad je snimljena, moja supruga i ja smo saznali da je ona trudna, a onda smo saznali da nosi djevojčicu. I način na koji su se stvari poklopile iznenadile su nas, naravno, ugodno. To je jedan od razloga zašto je moja žena rekla, kad sam ja rekao: Okej, kako ćemo nazvat' djevojčicu? Ona je rekla: Zar me to stvarno pitaš? Mislim, pa nazvat ćemo je Iskra! Kad se već sve tako poklopilo kako se poklopilo ne možemo sad to pokvarit'. Tako da je naša djevojčica dobila ime Iskra, pa na neki način ta pjesma ima sad veze i s njom. U tom slučaju, ta je pjesma vrlo intimna, zapravo nekakva mala obiteljska pjesma u kojoj su se našle i druge obitelji. I drago mi je da je ta stvarno neambiciozna pjesma koju smo snimili u Rijeci i za koju sam imao gotovo cijelu viziju kako bi trebala izgledati i zvučati od samog početka, da je upravo takva pjesma dobila nagradu za pjesmu godine. 

Urban&4 uživo ne znači običan koncert i nešto očekivano, već znači performans, spontanost i začudnost. Taj je paradoks očekivane neočekivanosti već postao zaštitno obilježje vaših nastupa. Jeste li to ikada pokušali promijeniti?

Da, što se naših nastupa tiče, meni je izazov i ja si dozvolim taj luksuz da iziđem na koncert poprilično nespreman i da mi trebaju pjesma, dvije,

tri da uđem u potpunosti u taj koncertni ritual. S obzirom da i publici treba pjesma, dvije, tri da bi se na neki način zbližila s izvođačem i da bi se pretvorili svi mi zajedno u jedno tijelo koje pulsira, onda se dogodi da zajednički ulazimo u to i dogodi se neka veza koja se možda ne bi dogodila kada bih ja izišao potpuno spreman na pozornicu. Ja u prvoj minuti izgledam onako kako se izgleda u prvoj minuti. To je jedna od stvari koja vjerujem da je drugačija. Druga stvar, mi nemamo nekakav koncertni plan. Ja nikada nisam razmišljao unaprijed niti što ću reći niti što ćemo raditi. Stvari se stvarno događaju spontano na način da, ako se čovjek dovoljno opusti, onda čita sve signale oko sebe i jednostavno se hvata za ono što vidi i čuje i to pretvara isti čas u neku temu razgovora koja se povede u toku koncerta s publikom. Tako da vjerujem da je taj moj pokušaj nekad manje, a nekad više uspješan za tu opuštenost i nekad nam omogući da se stvori ta, po meni, čudesna veza s publikom. Mi nikad ne znamo gdje će nas koji koncert odvesti, niti si odredimo nekakvu krajnju točku. Znamo raspored pjesama, a makar se i to nekad u toku koncerta mijenja. Obično krećemo s nešto laganijom pjesmom upravo da bi sebi dali mogućnost da uđemo u koncert. Tako da, vjerujem da imam najbolji bend na svijetu, to su mi veliki prijatelji i s takvim ljudima i s nekakvim iskrenim pristupom prvenstveno prema sebi, vjerujem da je greška nemoguća. Čak i ako je moguća, onda je greška možda čak i poželjna jer i greška je samo greška i zašto ne?! Neka njih.

Jeste li ikad primili kritike zbog takvih oblika nastupa?

Naravno da smo dobili kritike više puta i nekad su neke kritike ispravne zato što se nekad izgubimo, nekad se možda i popije koja više, a nekad se jednostavno raziđemo negdje u atmosferi s publikom. Nas ponese i onda improviziramo na nekoj pjesmi pol' sata. Mi smo se zaigrali, uvjereni smo da radimo čudesnu stvar i, nažalost, nismo primijetili da je publici već nakon 10 minuta bilo dosta. Naravno da je moguće i ja sam toga svjestan. Međutim, nemam tu što prihvatiti ili ne prihvatiti određene kritike jer ako bismo uzeli ono što bi trebalo biti i napravili nekakvu dobru opciju, ti koncerti bi postali kad-tad predvidljivi. Postali bi dosadni jer čovjek koji radi uvijek izvrsne koncerte postavi sebi kriterij i to postaje njegov standard. Ako je nešto standard, onda je dosadno. Ja sam svjestan toga da određene koncerte pogriješimo i da naša formula nije uvijek uspješna i da su neki koncerti možda čak i debakl upravo zbog naše nespremnosti i dođemo u neku situaciju di se ne uspijemo snać', a koncert već ide i sve se to loše nekako odigra... Naravno da je to moguće i to se događa i dan danas, ali s takvim pristupom kakav mi imamo postoji mogućnost da se desi i čudo. I zbog takvih koncerata, pa makar bio u omjeru 1:1, makar se desio jedan loš, jedan savršen, ja sam spreman riskirati jer je to dobar omjer. Publika koja dođe samo na jedan naš koncert u životu, moguće da bude razočarana ako dođe upravo na taj di smo mi bili loši. Međutim, ako nas netko pogleda 2, 3 puta, onda će znati o čemu ja pričam jer će vjerojatno vidjeti kako izgleda ovaj bend kad je loš dan, ali će vidjeti i dva savršena koncerta, pa će mu biti jasno da jedno bez drugog ne ide.

Mnogi Vas ljudi intenzivno prate još od doba Laufera pa sve do danas. Čime biste opravdali činjenicu da je Vaša glazba svevremena i jednako „nova“ i zanimljiva svim generacijama?

To bi ti zapravo trebao netko drugi odgovoriti na ovo pitanje jer ako ja odgovorim ispast ću ili bahat i lažno neskroman ili ne znam što već, ali ajde, ako ćemo se truditi praviti da smo pametni, onda mislim da je stvar da kad je nešto dobro, onda je dobro. Naravno da može biti i problem jezika, da mi i ne razumijemo na koji način bi neko djelo trebalo čitati, ali ako ne pričamo o nekim rubnim glazbenim pravcima, nego o nekakvoj „normalnoj“ glazbi koja je svima jednako čitljiva, onda se stvari svedu na dobre i loše. Dobre stvari naravno da su dobre svima, loše stvari su dobre samo nekima. Mislim da je ovo što smo ranije pričali o filharmoniji i želji da se pokaže da su određene pjesme univerzalne i da to što su u određenom periodu od nas dobile određeno svoje ruho, ne znači da su one čitljive jedino na taj način. One mogu imati i neki drugi oblik, a ostati jednako dobre ili vrijedne, pa tu je vjerojatno negdje odgovor i na ovo pitanje.

Vaša glazba zahtijeva razmišljanje, nije površna. Je li teško stvarati u razdoblju novih, pretjerano konzumerističkih trendova?

Nije ništa teže ni lakše stvarati u ovo doba konzumerističkih trendova ili prije kad su oni bili možda manje izraženi. Problem nije u stvaranju, problem je u plasiranju glazbe. Inspiracije i stvaranja nikad više i ja mogu reći da me nikad više nije veselio rad na glazbi kao što me to veseli danas i vjerujem da su pjesme koje upravo radimo i koje smo u zadnje vrijeme napravili bolje od svih pjesama što smo do sada radili, što mi se čini prirodno. Čovjek svaki dan nauči nešto novo i o sebi i o drugima i bilo bi suludo da sa svim životnim iskustvom ti radiš lošije nego što si radio nekad. Tako da vjerujem da su sve stvari na mjestu i da sve ide kako treba. Međutim, problem je, bez obzira na to, tko će zapravo to slušati i hoće li postojati vrijeme u kojem se takva glazba može više slušati i konzumirati na pravi način. Problem je kako sad s tom glazbom doći do potrošača, tj. do publike. To je problem. 

Negdje sam gledao da je danas prosječno slušanje pjesme na internetu 4 ili 5 sekundi što znači da pažnja prosječnog slušatelja toliko traje. I sad u tom periodu od 3, 4 sekunde, pjesma nam ni ne krene, on već ide na sljedeću, što znači da mi jednostavno više nismo u trendu i da postoje druge generacije koje hvataju tempo ovog vremena. Mi hvatamo nešto drugo. Tako da, prepustit ćemo trend i pomicanje granica nekim mlađima, a mi ćemo se baviti nekim drugim stvarima. Ne znam, danas jednostavno našoj glazbi, i glazbi uopće tog vremena, treba dat' šansu da ti uđe u uho i da je čuješ. To se definitivno u 4, 5 sekundi ne može dogoditi, tako da iz te utrke mi ispadamo 100%.

Ostvarenje je Vaše karijere na prostoru ove regije neupitno. Jeste li ikada razmišljali ili imali tendenciju proširiti svoje stvaralaštvo nas inozemne pozornice?

Pa da se ne lažemo, sigurno ne bih odbio nekakav međunarodni uspjeh, ali je pitanje da li sam spreman na bilo kakav ustupak zbog toga. Mislim da nas je, barem mene, previše odredio jezik i ja sanjam i mislim na ovom jeziku i na prostoru ove regije i ostvarujem uspjeh upravo zato što je jezik razumljiv svima. Pjevati na engleskom naravno da je moguće, pjevao sam čak i na francuskom, ali to nije moj jezik i ja sam tu priučen i čim završim snimanje određene pjesme, ja već pričam na drugom jeziku. I sad, to se može raditi, ali pitanje je zašto se to onda radi. Sad već imamo previše godina i previše sam komotan da bih radio bilo kakve ustupke. U svakom slučaju, mislim da je sad trenutno za to kasno, ali u jednom periodu života je postojala nekakva želja i namjera da se proba nešto. Nešto smo i probali, međutim, to traži toliko odricanja. Morao bi se odreći svog privatnog života, na neki način i svoje obitelji, barem nekakvog suživota koji je meni iznimno važan upravo kao neka ravnoteža svemu ovome. Nisam siguran da sam ja lik za to i da sam ja na to spreman. Meni je dobro. Ja ne tražim više. Možda nisam ambiciozan, ali ambiciozan sam za neke druge stvari. U smislu stvaralačkog kriterija, tu sam ambiciozan i tu si dižem letvicu u svakom slučaju, ali broj ljudi u publici ne mora biti veći niti moram osvajati nove granice.

Podržali ste otvoreno štrajk prosvjetara, ali i mnoge druge aktivističke skupove. Sjećam se da ste na koncertu u Tvornici istaknuli da je netko od tehničara (ako se ne varam) najobrazovaniji u bendu, a ne radi ono za što je školovan. Očito je da ste svjesni svih problema današnjice, ali u svojem stvaralaštvu ipak ostajete načelno vjerni ljubavnoj tematici. Kako to?

Da. Pratim i poprilično sam upoznat s našom situacijom i s problemima koje imamo u zemlji, društvu uopće, ali i šire i pokušavam na neki način iskoristiti i to što sam javna osoba i što me može čuti nešto veći broj ljudi. Trudim se to stvarno iskoristiti u dobro i na neki način pomoći da stvorimo bolje društvo, pa je to ujedno i razlog. Pjesme nisu uvijek ljubavne, one možda izgledaju takve, ali preispitujem kroz tu tematiku razna svoja pitanja i dotičem se nekih dvojbi. Nekako mi se čini da glazba nije tu da bi dokumentaristički pristupila nečemu. Za to postoje drugi mediji. Napokon, imate Dnevnik u 8, pa gledajte ako hoćete vidjeti što se točno događa. Tako mislim da i glazba i glazbeni autori nisu tu da bi preslikali javnost, nego da bi djelovali na to što vide. Meni se čini da ako ti napraviš pjesmu u kojoj promičeš određene humanističke vrijednosti ili ako pjevaš i o ljubavi, ali nekakvoj univerzalnoj ljubavi prema čovjeku uopće, vjerujem da ti radiš to da senzibiliziraš javnost na jedan drugačiji način i onemogućavaš ih da čine loše. Ako mi na koncertu prenesemo ljudima nekakvu mušku i žensku ljubav u pravom smislu te riječi i nekakvo prijateljstvo, bez obzira što se možda ne poznamo osobno, i ako s njima izmijenimo takvu ljudsku energiju i još ako to bude popraćeno nekakvim zvukovima i tekstovima koji pjevaju o meni najčišćim stvarima, iskrenim i vrlo realnim odnosima, mislim da se svi mijenjamo nakon tog koncerta i mislim da je nemoguće da po izlasku s koncerta netko od tih ljudi učini nešto loše. Možda na prvu izgleda da netko tko se bavi socijalnom tematikom, spominje neke probleme, ukaže na neke političare i još ih spomene da se vidi kako je hrabar i da se on ne boji vlasti, mislim da time zapravo ne čini ovo društvo boljim mjestom za život niti ljude čini boljima. Mislim da na taj način se ne čini dovoljno. Možda se čak ne čini ništa. Meni se čini da, misleći da angažiranim tekstovima udaraš kontru ovom društvu, zapravo daješ vjetar u leđa upravo onima protiv kojih pjevaš. Čini mi se da se može upravo time što pokušavaš svijet prikazati boljim mjestom, makar je on imaginaran u glavi autora, upravo im ukazuješ da je moguće. Da je moguće doživjeti nešto lijepo, da je moguća iskrenost, ljubav, bolje mjesto za život je moguće i mislim da onda ti ljudi zapravo krenu i realizirati taj imaginarni svijet, 

krenu ovo mjesto pretvarati upravo u to mjesto. I sad se vraćamo zapravo na početak koliko su meni ti studenti s Likovne akademije promijenili život time što su mi ukazali koliko je velika umjetnost. Pokazujući mi jedan lijep svijet, mene su do te mjere promijenili da ja cijeli život težim upravo stvaranju tog svijeta, stvaranju tog osjećaja. Ja zapravo taj osjećaj koji sam imao tamo tada ganjam i dan danas i stvaram ga oko sebe. Nadam se da ga sada već širim i na druge. I nekako mi se čini da je to cilj i razlog za sve ovo što radimo. Ali moguće da sam skroz u krivu i moguće da radimo sve krivo. Naravno da je moguće.

Imali smo priliku vidjeti da je ste i u izolaciji pronašli jedinstven način kako se približiti publici i to doslovno. Kakav je bio osjećaj prirediti svojim Riječanima takvu vrstu iznenađenja i općenito nastupiti u potpuno drugačijim okolnostima?

Kako je nama rad bitan i mislim da je rad za čovjeka jednostavno najbitniji dio života, činilo mi se da ako čovjek nešto radi, lakše će proći kroz sve ovo i zato smo bili pokrenuli „Pseću oluju“ gdje smo htjeli ljude angažirati da stvaraju i rade i tako lakše prođu kroz taj period karantene. U jednom momentu sam shvatio da što god mi radili na digitalnim platformama, to nešto mora postojati negdje u fizičkom svijetu. To se mora dogoditi. Počeli smo razmišljati o tome na koji način bi se moglo nastupiti. Došli smo do toga, nazvali gradonačelnika i on nam je odlučio pomoći. Vjerojatno su svi, vidjevši nas, očekivali da će svi tražiti neki novac za to, a kad su vidjeli da ne i da je to ipak moguće, onda su se svi učesnici, od ljudi s razglasa do vozača i svih ostalih, odrekli svog honorara i na kraju je cijela ta jednodnevna turneja koštala, evo, 5 litara benzina. Koliko god je bilo divno pjevati ljudima koji su u svojim domovima, a stvarno je bilo divno, toliko je bilo čudno, a i divno pjevati i nekakvim dijelovima arhitekture i grada koji su prazni. Mi smo čak i u vrijeme vožnje autobusa znali zasvirati sami sebi. Onda smo shvatili da zapravo sviramo ulicama, nadvožnjacima i balkonima i zapravo sam prvi put u životu osjetio koliko glazba može biti moćna jer sam stvarno dobio osjećaj da kad mi pustimo taj zvuk iz sebe kroz te gitare i kroz grlo, da to negdje ide i da nastavlja svoj put i kad dođe do nečijih ušiju, putuje dalje. Svi nas uvjeravaju da je glazba izgubila svoju moć i da nije važna kao nekad, ali evo, taj čin, ta vožnja autobusom, sviranje za te ljude na tih 12 lokacija je pokazalo prvenstveno meni, a onda, vjerujem, i drugima da nije baš tako i da ako se upotrijebi na pravi način i u pravu svrhu, onda glazba stvarno postaje u dobrom smislu ubojito oružje. Tako da, meni je ta svirka na autobusu tog dana bila potrebna. Vjerujem da je onda bila i drugima potrebna.

Također, Vaš je poziv na zajedničko stvaranje nove pjesme „Pseća oluja“ naišao na velik odaziv. Štoviše, toliko velik da su materijali realizirani u 6 verzija. Što kažete na to?

Da, „Pseća oluja“ je super prošla, imali smo hrpu snimaka. Ma to je predivno! Predivno jer u vrijeme kad smo i mi bili doma zatvoreni stižu stalno te snimke iz cijele regije i nekako sam ja, vjerojatno da sebe zaštitim od mogućeg debakla te akcije, cijelo vrijeme mislio da to nije važno, da će snimke biti kakve budu, da se ljudi ne moraju tu ne znam što potruditi. Međutim, kad su počele snimke stizati i kad smo vidjeli kol'ko su ljudi sebe dali, kol'ko su se potrudili, kol'ko su to ozbiljno i emotivno shvatili i kol'ko su kreativni, mene je jednostavno to napunilo za sljedećih 10 godina. I preslušavajući te snimke ja sam se gotovo sa svakom osobom koja je svoje snimke poslala na neki način zbližio. Možda čak na puno intenzivniji način nego da smo izmijenili, ne znam, par rečenica na kavi. Tako da, i u tom slučaju je glazba, evo, strašna stvar i za komunikaciju. Sve naše razlike su isti čas stavljene po strani i svi smo se našli u istoj točki. Ma predivno! Mislim da nije moglo bit' bolje. Mislim da je i tim ljudima to pomoglo, a bogami, pomoglo je i meni.

Što ste Vi iz izolacije ponijeli kao pouku?

Pa ne mogu reći da sam iz same izolacije nešto ponio kao pouku, nego iz cijele situacije mi je postalo malo više jasno da nemam nikakav nadzor nad događajima ukupno u svijetu niti nad svojom sudbinom i da je stvarno potrebno biti odgovoran i u svemu što radiš dat' se u potpunosti jer je moguće da je to jedino što ćeš napraviti ili zadnje što ćeš napraviti. Ne nužno da ćeš poslije toga otići na drugi svijet, ali je moguće da više nećeš biti u prilici raditi to. Recimo, naš zadnji koncert. Nitko tada nije znao niti je mogao predvidjeti da će nam to biti zadnji koncert i da  poslije toga nećemo 6 mjeseci svirati. 

Tu je ona ideja da je svaki koncert jednako važan i da mu treba pristupiti kao da je prvi i zadnji zapravo istinita jer je u ovom slučaju ispalo da nam je to zadnji koncert i pitanje kad će biti sljedeći normalan. Mi smo sad počeli svirati i to je i super i divno je i sve, ali to nije kao što je bilo nekad zbog mjera kojih se moramo držati i mi i publika. Tako da, pitanje kad ćemo ponovno doći u vrijeme gdje će se moći svirati onako kao što se sviralo prije korone.

Mislite li da će se nakon cijele ove situacije nešto promijeniti u društvu?

Hoće. Generalno će se sigurno promijeniti na bolje jer ovo društvo nema drugi izlaz, ali mislim da smo još daleko od toga i mislim da će se stvari sad samo ubrzati i da će određene struje doći još više do izražaja i vjerujem da to što svijet naginje u određenu stranu, da će to morati doći do neke krajnosti da bi se onda moglo eventualno okrenuti na drugu stranu. U smislu ukupno društvenih uređenja i ljudskih sloboda, mislim da nam predstoje loša vremena, a onda nam predstoje definitivno puno bolja. Kad će se određene stvari dogoditi, to ja definitivno ne znam, ali s obzirom na klimatske promjene i sve skupa, siguran sam da će se stvari morati promijeniti da bi ova vrsta uopće dobila priliku da nastavi svoje putovanje, inače ćemo uskoro izići na zadnjoj stanici. Jednom dijelu ljudi je sigurno ova korona pomogla da osvijeste koliko smo daleko otišli i osvijestili su vjerojatno u sebi da se stvari moraju pod hitno početi mijenjati i u odnosu jednih prema drugima, ali i u odnosu prema planeti, prema svemu. Stvarno nikad ne znaš što nas čeka i mislim da jednostavno moramo biti bolji jedni prema drugima, tražiti točke koje nas spajaju, a ne točke koje nas razdvajaju i čine drugačijima. To će se sigurno i dogoditi, kažem, ali nisam siguran da je to ono prvo što nam predstoji.

Autorica: Petra Miloš