Glazbenik

Postoje li projekti kojima si ti ikada rekao „ne“?

Pa, vidiš, to je i problem, jer neki put se zavučem u tol'ko tog' da na kraju jednostavno ne stižem i onda počnem paničarit', ali sad sam čak došao do toga da mogu reć': „Sori, hvala, ali, evo, jednostavno ne stignem.“

Je li stvar u tome da si povodljiv pa te je lako nagovoriti na razne ideje ili je sve što si radio bio isključivo tvoj izbor?

Neke stvari sam stvarno htio napraviti, a neke sam htio pomoć' prijateljima i kolegama. Sad kako je došla ova korona, sve se presjeklo i sve se usporilo. Ritam je prije toga bio stvarno sulud, a sad je ona učinila da se neke stvari, ja bih rek'o čak, vrate na neki način u normalu, u taj neki ljudski normalni tempo koji mi se zapravo jako sviđa. Naravno da radim i dalje, al' nekako je sve puno lakše. U biti sam sad skužio da trebam, mislim znao sam to i prije, al' da trebam malo biti normalniji prema sebi i onda ću moći naravno lakše raditi i za sebe i za druge ljude.

Jesi popratio scenu ovih dana? Što misliš kakvo će stanje biti kada sve bude išlo

prethodnim ritmom?

Ovo sad za vrijeme korone nisam, pa nije se imalo nešto puno ni za pratiti, jer nisam baš osobno fan tih live streamova, zato što, u biti, volim kad se nešto snimi, da taj zvuk bude što bolji može biti, da budu što bolji uvjeti, a ne onak': „Sad ćemo nešto skombinirat', samo da bude nešto“. Neke stvari koje smo mi snimali smo probali napravit' na taj način da bude što bolji zvuk i da slika bude bar kol'ko tol'ko pristojna. Ja se sad veselim, jer, ipak, očito je najnovija informacija da bi nešto od koncerata moglo bit' po ljeti – Ferragosto najavljuje koncerte, tako da možda tamo negdje od početka osmog mjeseca, postoji ta neka nada.

Da, nije sve potonulo u nepovrat. (smijeh)

Pa nije, da (smijeh). Ne znam kako će biti na jesen, sad su aktualne te priče o novom valu. Mislim da ova država ne može uopće podnijet' nikakav novi val i novu karantenu, jer bi to bilo totalno zakucavanje čavala u lijes, tako da se ja nadam da će sve bit' okej i da ćemo uspjet' to izdurat'.

Što ti najviše nedostaje ovih dana?

Ovo je neki prisiljeni godišnji odmor, ja bih to tako nazvao, pa naravno da mi fale koncerti. Kad sviraš opušteno i pred ljudima i doživiš energiju – to mi definitivno fali. A što se tiče snimanja, doma snimamo, pa ono što možemo to i napravimo. Sad ćemo moći ići i po studijima. Završavamo polako Željkin Je Veux prvi album i trebao bih isto radit' glazbu za drugu sezonu dokumentarnog serijala „Nesreća“, to isto mogu doma napravit', pa sad mogu iskoristit' ovo vrijeme dok nema koncerata da na miru to sve završimo.

Čini se kao da od 2003. nisi sjeo i odmorio. Je li ti taj „prisiljeni godišnji odmor“ puno poremetio planove?

Bilo je svačega, da, pogotovo zadnjih godina. Recimo, od 2015. na 'vamo je bilo baš ono ful natrpano svega, jer 5-6 godina unazad sam uspio živjeti samo od glazbe. S te strane, meni je bilo super uzbudljivo, ludilo, a onda opet je to bila stalna borba sa snalaženjem kako živjeti iz mjeseca u mjesec. Taman smo s Chuijem album objavili prošle godine. U veljači su počele promocije, održali smo možda dva-tri koncerta i onda je sve samo: „Stop!“ Vjerojatno ćemo prije snimit' neki novi album nego što uopće uspijemo ovaj ispromovirat' do kraja, kako se stvari razvijaju.

Bi li tvoja situacija sada bila znatno drugačija da nisi od početka ove godine nosi-

telj statusa slobodnoga umjetnika?

E, pa, to mi je zapravo super, to sam dobio, 'ajmo reć', u pravi čas. To mi dost' pomaže. Evo, baš je prva runda isplate stigla, trebalo bi još dvije, tako da je to spas za sad, a onda bi trebalo, ako bude sve okej, u osmom mjesecu već počet' lagano nešto i svirat'.

Očito, odluka da ostaviš studij Agronomije nezavršen i baciš se do kraja u glazbu nije bila teška, ali jesi li ikada požalio što nemaš neki papir na koji se možeš financijski osloniti ako dođe do poteškoća?

Zapravo, možda u početku, dok se još situacija s glazbom nije skroz zakotrljala, jer negdje već na drugoj godini faksa počeo sam tražit' bendove i počeo svirat'. Tu sam godinu, naravno, i pao, i nekako se poslije vratio na noge, ali sam skužio s vremenom da to jednostavno neće ići. Motivacija za polaganje ispita i učenje je postala nikakva, a i činjenica da je fakultet složen tako da su stvari zbog kojih sam ga upisao sačinjavali jako mali broj ispita od sveukupno 40 i nešto nije pomagala. Položio sam sve što me je zanimalo, ali ostalo je puno stvari koje me uopće nisu, a za njih se bilo jako teško prisilit' i natjerat'. Naravno da me je u početku bilo i strah kako će to sve ispasti, ali uvijek sam zapravo znao čim' se želim baviti. Išao sam u tom smjeru i sad ne žalim ni za čim. Mislim da je imalo sve neki svoj put i neki razlog.

A kako to da nikada nisi imao želju upisati Akademiju?

Uf, to je duga priča, išao sam u osnovnu glazbenu školu k'o klinac, al' pri kraju osnovne sam već zamrzio i klavir i vježbanje i tu klasiku. Tada sam trebao nastavit' dalje i ić' u srednju, al' nisam, jer je s krajem osnovne došao i kraj maštanja. Tada me to više uopće nije ni zanimalo, nego tek kasnije kroz gimnaziju kad sam se ponovo malo vratio klaviru, zapravo sintiću, jer su roditelji tad prodali pianino i s tim novcima mi kupili yamahin sintić na kojem sam mogao snimati prve skladbe. Onda kad sam došao u Zagreb sam tek otkrio neke stvari s glazbom i krenuo ful s njom.

Imaš li ponekad potrebu da se više krećeš tijekom koncerta, pa te klavijatura ograničava?

Za sad ne, meni čak i paše taj neki moj kutak tako složen da ne moram previše gledat' u publiku, nego gledam bend, imam vizualnu kontrolu na pozornici, a kao klavijaturist nemam baš neki izbor za skakanje, ima onaj sintić koji možeš dić' u ruke, al' to mi nije uopće fora. (smijeh)

Mangroove i Chui su tvoji glavni projekti. Smatraš li se vođom tih bendova?

Pa da. Mangroove skupa vodimo supruga i ja, naravno, od početka praktički, a Chui je krenuo totalno neozbiljno i kao nekakva zezancija, igra, jam session, jammiranje iz kojeg se dogodio i taj prvi album. Kak' je bio album, tak' su krenule i svirke. S vremenom su se situacije razvijale, i odnosi i neodnosi s ljudima, i na kraju sam ispao ja taj jedini koji je ostao od početka i na kojemu je da izdrži i izgura da bend ne stane. Naravno, svi imamo neke svoje interese i svoje načine razmišljanja i ne slažemo se uvijek svi svaki put, pa je zbog tih nekih stvari došlo i do razlaza. Sad smo svi mi i dalje super, samo smo našli neki bolji način na koji možemo ovo radit' i dalje – mislim na prijašnje članove Chuija. Evo, recimo, Andrej Jakuš, koji je bio na prvom albumu, sad mi je pomogao snimit' „Nesreću“, a Đuro Dobranić, isto s prvog albuma, sad sviramo skupa u Je Veux. Tako da smo i dalje svi zajedno, samo smo našli neki bolji način da funkcioniramo i da sve štima. Ali, sa sadašnjim Chuijem sam došao do te faze da sam odlučio podijelit' vlasništvo, 'ajmo tako reći, sad je neka demokracija u bendu. Svi se nadopunjujemo, ali svi prepuštaju da umjetnički direktor budem ja.

Chui nije tvoj prvi bend koji je započeo bez prethodnoga plana o tome. Imaš li u svojemu stvaranju, ne samo bendova nego i glazbe, viziju koju se trudiš što vjerodostojnije predočiti ili eksperimentiraš dok se s vremenom sve ne uklopi samo od sebe?

Nema nikakvih tu pravila, stvari se jednostavno dogode. Neki put čuješ nešto u glavi, a neki čuješ neku glazbu i svidi ti se njezin dio pa on postane inspiracija. Nema nikakvog plana za cijeli album. Obično nastaju pjesme jedna po jedna, a onda se s ostalim stvarima kasnije povežu pa to ima nekog smisla kao cjelina. Al' sad da je neka vizija: „Sad ćemo napravit' to nešto baš tako“, nikad se to nije dogodilo, jer se po putu promijeni sto tisuća stvari. Danas ti je super jedno, sutra ti je super drugo, preksutra ćeš prebrisat' ono što si snimio prije tri dana, jer ti nije dobro kao što je tad bilo, i tako, stvari se mijenjaju.

U prijašnjim si intervjuima rekao da ti brojne glazbene nagrade i nominacije služe kao potvrda na izvrsnu radu i da njima stvaraš iskustvo prepoznavanja što je dobro, a što nije. Kada stvaraš, vodiš li se instinktom ili iskustvom?

Ne, ne, baš je instinkt cijelo vrijeme, koji proizlazi iz svega što sam slušao. Onako kako ja to osjećam, tako napravim. Prije sam se znao povodit' za nekim drugim bendovima: „Joj, ja bih sad kao ovaj, ja bih sad kao onaj“ i onda sam skužio da to nikad ne mogu dobit' tako kako su i oni, i uopće ne trebam tako ni pokušavat dobit', nego jednostavno pustit' da bude to što je, jer to što je, to je moje. To onda ima svoj neki autentični zvuk i svoj smisao. Iskustvom se vodim eventualno kad razmišljam dok sviram s ljudima i pokušavam dobit' najbolje od njih.

U smislu kompromisa i prilagođavanja?

Kompromisi mogu bit' kad sviramo u nekim tuđim bendovima, 

pa se meni možda neka ideja ne svidi, al' moram prijeć' preko toga jer to nije moj bend. Ali u mojem bendu ljudi dosta podržavaju kako ja to zamislim i vrlo lako se dogovorimo i snađemo, tako da kompromisa zapravo nema. Ovo kad kažem da pokušavam dobit' najbolje od njih i činim da oni mogu glazbu najbolje odsvirat', ustvari glazbu približim malo više njihovom načinu sviranja, da se osjećaju u njoj ugodno.

Što više prevladava, disciplina rada ili sve dolazi prirodno? Nastane li album zato što ga se mora napraviti ili s vremenom nastane sam?

Pa ne, albumi nastanu spontano, kad se dogodi neka pjesma, onda se dogodi. A to što si sad rekla se zapravo dogodilo dva puta u dva druga slučaja, kad smo radili glazbu za nijemi film „Berlin simfonija velegrada“ u kinu Tuškanac, tu smo se raspodijelili, svatko je dobio jedan dio filma kojim se bavi nekih tri tjedna, a sljedeća tri tjedna svi to moramo složit' do kraja i završit'. Imali smo deadline, dio toga perioda je bio preko ljeta pa se nismo mogli ni nać', pa onda ako smo nekad uspjeli, morali smo to dovršit'. I isto tako kad smo bili u Litvi na Kaunas Bielanalu, kad smo radili glazbu za predstavu, bili smo tamo tjedan dana, i u tih tjedan dana smo morali napravit' i glazbu i uvježbavanje i sve.

Koliko je bitan kontekst? Je li tvoje stvaralaštvo otvoreno na interpretaciju ili šalješ jasne poruke koje želiš da se čuju?

Bitan je kontekst. Željki je to puno lakše s obzirom na to da ona piše i tekstove pa lakše spoji cijelu priču, a za instrumentalnu muziku je malo teže pronać' kontekst. Pa opet, volim da naslov ima smisao i da se poveže s tom glazbom. Uzbudljivo mi je da nije samo nešto bez smisla, nego da baš ima neku priču. A i glazbu volim vizualizirat', pa kako je ja doživim vizualno, to onda opišem u naslovu.

Baviš li se vizualnom umjetnošću? Crtaš li, slikaš možda?

K'o klinac sam često crtao stripove i portrete, dosta onako dječje, ali sam prestao, pa sam znao iskoristit' taj talent za crtanje omota, jedan za Mangroove i nekoliko za Chui, i ovu maskoticu sam napravio. Neke stvari su ispale malo onak' trashy (smijeh), ali bilo mi je super i u tom dijelu albuma sudjelovat'.

Ali to, uglavnom, nije polje umjetnosti u kojemu si se ti pronašao?

Ma neee, iako, gle, možda jednog dana kad bih imao vremena i kad bih se baš nabrijao, možda bih se okušao u stripovima, ali više od toga sumnjam.

Znači, zanimaš se za stripove. Čitaš li možda mangu? Gledaš li anime?

Da, anime gledam. To sam najviše gledao k'o klinac – znali smo ljetovat' u Francuskoj, pa je tamo na televiziji stalno bilo toga, tako sam se i navukao na neke koji su mi i dan danas omiljeni (smijeh). Doduše, više ne gledam toliko, ali danas radije neke ozbiljnije pogledam.

Vidjela sam da ti je na profilu Gmaila neki lik iz animeja.

Da, da, to je iz japanskog animeja i mange iz 80.-ih, „Saint Seiya“. Priča je o nekim vitezovima, svaki ima svoj horoskopski znak koji stavlja na svoj oklop kojeg nosi. Taj lik, Gemini Saga, ima znak blizanca, a ja sam po horoskopu blizanac pa mi je to fora.

Koje si zadnje anime gledao?

„Cowboy Bebop“, stvarno mi je odličan, a i ima prekrasnu glazbu, i još od tog istog redatelja „Samurai Champloo“ s isto fantastičnom glazbom. Čitao sam na nekim stranicama da su rangirani visoko na nekim top listama pa sam ih odlučio pogledati.

Kako plivaš u crtanim vodama?

Pa u procesu je, samo nisam siguran u kojoj fazi, jedan crtić za kojeg sam napravio 

osnovni soundtrack na klaviru. Trebali bismo to sad dalje razraditi, ali ova nas je korona sve uhvatila.

A čitaš li knjige?

Pa, čitam. Ne toliko koliko stripove, ali čitam, povremeno. Zadnje što sam čitao je „Poštovani kukci i druge jezive priče“ Maše Kolanović, a prije toga „Enciklopediju hrvatskog milenijskog rocka“ Tučkara i Vrečka i „Svijet jazza“ Saše Dracha.

To pitam baš zato što si u prijašnjim intervjuima objasnio kako si shvatio kad si napravio maskotu Chui da si je pravio kao sliku tebe – velike uši i oči, kroz koje ti najbolje percipiraš svijet, i mala usta, jer ne možeš verbalno iskomunicirati onako dobro kako bi auditivno ili vizualno – pa me zanimalo kako stojiš s čitanjem. S obzirom na to da si išao u klasičnu gimnaziju u kojoj si imao starogrčki i latinski, kako to da nisi razvio nekakvu sklonost jeziku kao mediju izražavanja?

U to je vrijeme Klasična u Zadru imala obrnuti status od Klasične u Zagrebu, imala je najniži bodovni prag i tamo su išli oni poludelikventi, ta neka ekipa koja nije uspjela upast' u druge gimnazije (smijeh), pa smo se onda tamo svi našli.

Jesi li ikada koristio naučeno znanje klasičnih jezika ili položenih ispita s Agronomije u svojoj glazbi ili je taj tvoj čitav obrazovni put imao neku drugu svrhu? (smijeh)

Pa, ne znam baš (smijeh). S Agronomije mislim da nije ostalo ništa u glazbi, osim što je moj prvi bend osnovan baš na Agronomiji i zvali smo se Karabina Slim i Stočari. Nismo nigdje nikad svirali, hvala Bogu, jer smo bili grozni, ali snimili smo neke demo snimke koje stoje kao underground zakopane i nadamo se da ih nitko nikad ne otkrije i to je to – toliko od Agronomije.

A dobro, ali „chui“ je na swahili jeziku leopard. Ipak neki jezičar čuči u tebi?

A da, to sam tek kasnije skužio, ali skužio sam i da na azijskim jezicima ima puno značenja, pa bi tamo bilo dobro probat' neku karijeru počet' sa Chui. (smijeh)

Chui je vanzemaljac. Vjeruješ li da postoje vanzemaljci?

Pa volim SF, a sad nešto posebno vanzemaljce ne istražujem. Riječ „chui“ mi dosta slatko zvuči i onda mi je na um pao neki slatkasti lik, mali svemirac da bude.

Znači, nisi teoretičar zavjera?

Ma neee. Ma mislim, tih teorija ima milijun, ne isplati se trošit' vrijeme na to. Volim pogledat' Na Rubu Znanosti, to mi je fora, ali sad da se bavim time – uopće ne. Prije smo k'o klinci skupljali onaj časopis „UFO“ u kojima su pisali o onoj Arei 51 i takvim stvarima, ali to je to.

Kad si otkrio Star Trek i općenito SF?

Star Trek me oduševio malo kasnije. K'o klincu mi to nije bilo napeto, ali ono – srednja škola pa na dalje. Jedan prijatelj mi je preporučio da pogledam prvi put „Aliene“, pa je s njima počela ta neka ljubav prema SF-u. Kad su u pitanju SF filmovi, s obzirom na to da sam velik fan, onda nisam baš toliko objektivan i uvijek će imat jednu ocjenu više kod mene nego što zaslužuju, ali to je tako.

U Nelinih brzih 7 prije dvije godine jedno je od 7 pitanja za tebe bilo i: „Čega si se najviše bojao kad si bio mali?“, na što si odgovorio: „Što ću bit' kad odrastem.“ Pa, jesi li zadovoljan?

Jesam, zapravo nisam nikad mogao ni sanjati da će se neke stvari dogoditi. Sjećam se, radio sam po ljeti sa svojima u turizmu, dođe roba i dok to sve nosiš, u glavi nisi tu, nego u glavi maštaš o nekim drugim stvarima, i, evo, dogodile su se stvari o kojima nisam ni maštao jer nisam ni znao da se mogu dogoditi, tako da sam zaista sretan i zahvalan, stvarno ne bih ništa promijenio.

Činiš se tako jednostavan u razmišljanju – pozitivno razmišljaš i zahvalan si na svemu što imaš, ali i što nemaš –, a opet tako kompleksno izražavanje izlazi iz tebe. Jesi li optimist?

Jesam optimist. Neki optimiste nazivaju naivcima, da su u nekim svojim iluzijama, a ovi depresionisti su kao realisti. Mislim da lakše prođeš kroz neke stvari kad je život težak ako si optimist. U suprotnom, svo to vrijeme si jako loše, i koji je smisao toga?

Jesi oduvijek bio s tim stavom ili si to naknadno naučio?

Vjerojatno je to došlo s vremenom. Kako su se stvari razvijale, nekako sam shvatio da ako vjerujem u sebe da će to sve izaći na neko dobro. Ali, naravno, puno mi je tu pomogla i Željka. 'Ajmo reći da me je nekako preobrazila u boljeg čovjeka. Prije sam bio naivniji. Svašta sam radio i imao glupe faze kroz koje prođeš, dok ne sazriješ.

Jesi primijetio da si, možda, i ti na nju tako utjecao?

Pa sigurno, upila je ona dio mene, ja sam upio dio nje. Netko bi rekao da smo totalno dvije krajnosti, ali zapravo smo puno bliži nego što se ovako na prvu čini, i nekako smo uzeli najbolje jedno od drugog. U mnogim stvarima ona je meni uzor, u drugima ja sam njoj. Npr., imam neke mane koje su kod nje prednosti, pa pokušavam naučit' od nje kako da ih i ja pretvorim u prednosti, da budem bolji.

A osim njezine podrške kasnije, jesi li ranije imao podršku od prijatelja?

Dolje je najbitnija košarka, i ja sam isto imao svoju fazu košarke, naravno. Kad sam došao na faks, prve dvije godine sam još izdržao, a onda me poslije nešto koljeno počelo zezat', pa sam prestao. A prije toga cijela srednja škola i osnovna, skoro svaki dan „na koš“. Drugačiji su prioriteti, njima je moja glazba svima bila nešto čudno. Ljudi percipiraju stvaran svijet kao neka fiksna pravila igre, i to su neke „stvarne stvari“ koje treba na „stvaran način“ raditi, ali zapravo uopće ne vide širu sliku, i onda se u novim situacijama ne znaju ni oni sami snaći. Život je dobrim dijelom rješavanje problema, a probleme rješavaš i maštom, a ne samo nekim naučenim obrascima. Neki pogotovo kreativniji ljudi ostanu razigrani i u „ozbiljno doba“, pa onda dobiju komentare: „Uozbilji se više, počni radit' nešto drugo“, a to su često govorili i za glazbu – samo sviranje glazbe je spadalo u dječju igru i zafrkanciju i neozbiljnost, ono: „Ili daj nešto da zapivamo ili se uhvati pravog posla.“

Možete li supruga i ti reći da ste uspješno pomiješali privatno s poslovnim, iako se strogo preporučuje suprotno?

To sam čuo, da mnogi ljudi to ne preporučuju, ali u našem slučaju to funkcionira super. Zapravo, mislim da je to stvar do ljudi, a ne do posla – loše kombinacije ne funkcioniraju uopće nikako. Ako netko ne može podnijet' bit' s nekim cijeli dan, pa mu treba da ga nema pola dana, da je negdje na poslu, onda mislim da je to već drugi problem, a ne stvar posla. Što se nas tiče, svatko ima razne stvari koje voli i nađe si svojih 5 minuta u nečemu u čemu ovaj drugi uopće ne uživa, ali puno smo skupa i glazbu skupa radimo. S obzirom na to da smo zajedno u ljubavi, to daje toleranciju na naše neke različite ideje s kojima se ne slažemo u poslu, pa uspijevamo lakše te razlike prebrodit', kada do njih eventualno dođe. I uvijek što god radimo smo si jedno drugome najveći support.

Zašto se baviš time čime se baviš?

Jer osjećam potrebu da se bavim time, to je jednostavno nešto što imam u sebi i osjećam da to moram raditi i uopće se ne mogu zamisliti da radim nešto drugo. Imam neki poriv da s vremena na vrijeme stvarno moram nešto snimit', nešto napravit', to je jednostavno jače od mene.

Znači, zasvrbjelo te je pa si morao počešati?

Čak ni ne tol'ko kol'ko se osjećam loše ak' nakon nekog vremena nisam nešto izbacio iz sebe. Onda me počne neki grč hvatat' i ne osjećam se dobro. Ako sam imao neku ideju u glavi i nisam je tad snimio i prošlo je neko vrijeme, sad je neka kisela atmosfera u glavi i želim to izbacit' iz sebe, želim se toga riješit'.

Imaš li ponekad osjećaj da manje vrijediš kao čovjek ako nisi ništa proizveo i, u tom smislu, bio od koristi?

Ne, zapravo, uopće nemam. Evo, baš sad svaki vikend odemo u vikendicu u šumu, i tamo se najbolje osvijestim jer sve izgleda kao da je stalo i ne moraš radit', nikad, ništa. Tvoje je samo da postojiš i da si tamo, i to je to, ne treba ti ništa više. Da ne moram, pa ne bih ni radio niš' osim povremeno svoje glazbe. (smijeh)

Imaš li neke propuštene prilike?

(Dugo razmišlja) Ne, fakat nemam, ne. Sad je tu neka dilema bi li neke stvari bile totalno drugačije da sam ostao na otoku sa svojima i bi li mi život bio lakši dolje u tom nekom turističkom paketu, aranžmanu koji oni vode ili da ostanem u ovom životu koji sam sad odabrao, koji mi se čini dosta teži. Neki put kad imaš krize, znaš kako ide život, u nekim si teškim trenutcima, kad te nisu isplatili, kad ovo, kad ono, pa si misliš: „Što bi bilo da je bilo onako?“ Onda kad se pokušavam vratiti nazad u taj način rada, tamo sam proveo stvarno dosta dugo, u biti, ne bih se nikad mijenjao. Tako da, ne žalim ni za čim.

Kad imaš osjećaj da si ispunio svoju svrhu?

Ako sam nekoga usrećio, nekome nešto lijepo pružio. Ako je došao na koncert i svidjelo mu se, onda, ako postoji neka svrha, je to to. Ne znam koja je svrha svima nama – valjda da živimo i nešto napravimo. Mislim da nitko nema u startu neku svrhu, nego s vremenom kako se život razvija, u biti ne možeš utjecat' na mnogo stvari, puno toga se treba poklopiti. Naravno da je bitan rad i trud, ali često ispada da je najbitnije naći se u pravom trenutku na pravom mjestu, jer je to sve puno šira slika koju ne vidimo iz svog subjektivnog pogleda i onda se nešto na kraju dogodi za što pomisliš: „E, to je moja životna misija, životna svrha.“

Znači, stvaraš sam svoju svrhu?

Da, stvaraš sam svoju svrhu i trebaš bit' zahvalan kad to ispadne sve dobro.

Trebaš li biti zahvalan i kada ne ispadne dobro?

Da, jer onda to naučiš i ideš dalje i napraviš sljedeći put bolje. Većinu puta napraviš lošije pa onda s vremenom napraviš bolje i bolje.

Je li bi rekao, onda, da je: „Budi zahvalan“ neka tvoja misao vodilja?

Može biti. Možda je to radije neko stanje zadovoljstva. Možda je to nekome malo, možda bi netko htio imat' puno više, ali ja sam sretan s tim što imam. Toliko se stvari izdogađalo, kad pogledam, recimo, i svoje roditelje i njihove živote, stvarno mislim da mogu bit' sretan, da ne smijem to podcjenjivat'.

Autorica: Irena Grgić